Naizgled banalan naslov albuma čvrsto slegnut u metaforici zakukuljeno proteže sofisticirane pop-rock pjesme makarskog kvarteta koji bi u nekim sretnijim vremenima imao izgledne šanse za popriličan tiraž. Razlog nije u nekim vokalnim osobitostima frontmena Šime Lalića čiji glas nema fascinaciju ili karizmu u bilo kojem smislu, odnosno, suviše je običan i prosječan da bi na sebe skretao pažnju, a nije to niti sviračka ili kompozitorska kompetentnost benda (Ivan Vidak - Buljan - gitara, Antonino Šimić - bas, Marin Stojan - bubnjevi) čiji je stil djelomično provučen kroz jednostavne pastorale uglavnom u legatu obojenim minimalističkom AOR/ country/ indie embivalentnošću, već je to jedna sasvim druga stvar. Ono što nadomještava sve njihove sviračke i vokalne nedostatke, preciznije ograničenja čiste autorske legitimnosti i, da ne kažem umjetničke raskošne slobode, jest izvanredan osjećaj kojeg bend ima kao cjelina za samu glazbu i pjesme uvrštene na album. U njima nema foliranja i prevare već zanimljivih, pa i vrlo čudnih lirskih opservacija koje ponekad stubokom samo s jednim stihom mogu da pretumbaju smisao kompletne poetike protežući romantičan ugođaj o emotivnim maštarijama s blagom intelektualno-filozofskom mirnoćom i neusiljenošću zanesenjaka koji su očito odrasli u alternativnom rocku, no zbog klasičnih radiofoničnih, medijskih i onih, sada više nepostojećih tržišnih razloga ipak više preferiraju pop stilizaciju.

Prva pomisao nakon nekoliko uvodnih pjesama bila bi Daleka Obala, ITD Band, Crvena Jabuka, pa i Animatori, odnosno standardni ex-Yu mainstream koji je u drugoj polovici 80-ih bio jednom nogom donekle u rocku, a daleko više na granicama one mahnito popularne balkanske žabokrečine koju su kreirali Bijelo Dugme, Balašević i Riblja Čorba. Takvim barem se doimaju vrlo blijede i neuvjerljive "Urshula (dobar plan)", "Billboard", "Otkako ne rastem", te osobito "Ekvador" i "Meksiko" s ipak pomaknutim smislom za duhovitu i sofisticiranu zafrkanciju koje su samo zbog jednostavnosti Londinerovog stilskog izraza izbjegle klopku pompozne pretencioznosti Bregovića i Đorđevića ne ulazeći poput nekada skupocjenih velebnotiražnih zvijezda otprve u uho. Odnosno, bend još nije razvio komercijalni šmek za instant-hitove mada se u lirici itekako osjeti taj potencijal s kritičkim akcentom svaštarenja bez određene i jasne ideologije, himničnosti ili rockerske privlačnosti. Sve te pjesme djeluju kao da su nastale na uobičajenim temeljima od nekoliko akorda akustične gitare (dakako u legatu) na koje su nadodani tekstovi bez neke uzajamno povezane priče, upravo po sistemu nekadašnjih velikih i razvikanih ex-Yu bendova koji su odreda objavljivali samo nabacane kolekcije novih pjesama bez ikakvog koncepta, no u njima se redovito pronašlo hit-obaračina što su zapalile cijelu Yugu.



Međutim, nakon ovog prvog dijela vrlo zbrkane radnje o intimističkim preokupacijama u kojima, naizgled nema niti najmanje zlobe (osim ponekih pikantnosti, pa i kojekakvih insinuacija na homoseksualnost u višesmislenoj "Meksiko"), dolazi drugi dio koji raskrinkava cijelu dramu otkrivajući brdo frustracija poput nezanimljivog filma čiji bi uvodni dio najradije preskočili. No, ako ga preskočite, daleko teže shvaćate fabulu, tj. ovo je album koji ima vraški spetljan koncept početne inercije poput ruskog književnog klasicizma, pa i Alberta Moravie ili recimo svima poznatog romana "Lovac u žitu" gdje se glavni rasplet odvija na posljednjoj stranici (ako J.D. Salingera niste čitali, slobodno se ubijte i nikome neće biti žao). Čitate i čitate, odnosno slušate i slušate, ništa posebno zanimljivo se ne dešava i gotovo odustanete, a to je ustvari vrlo spretan štos ovih Makarana. Tek od lagane 'moody' pjesme "Ispod Jupitera" kreće razmotavanje klupka poroka, pijanstva i nezadovoljstva u emotivnom i društvenom životu s insinuacijama na Azru i poluhitove Pipsa i Letu Štuke, te daleko žešćim stilskim i zvučnim karakteristikama. "Globetrotteri svijeta ujedinite se" nakon svega skreće u vrlo fini indie-rock, a bome se i pritišće papučica distorzije što u prethodnom dijelu materijala nije bio slučaj. Iznenađujuća je "Svjetskim kretenima" koja po svirci aludira na The Smiths ('svjetskim kretenima predajem tjelesni, ja njihov sam profesor najomiljeniji, pa dok ih promatram uglavnom razmišljam o dvocjevki i litri viskija', ha-ha-ha!), da bi naslovna od samo 2 minute (!) "Sve te stvari čine se u pravu, ali nisu" posve raskrinkala cijelu enigmu dovodeći do one točke kada je glavni junak cijele priče, da ne kažem odrastao Holden Caulfield iz Salingerovog "Lovca u žitu" konačno priznao da nitko nije nesretan kao on i da je sve do tada bilo samo demagoško fino sricanje bivšeg kontraverznog adolescenta raznobojnim lirskim kolažima koji će namjerno parodirati s ciljem da uvuče u svoju domenu - sofisticiranu frustraciju. Dvije ponajbolje pjesme albuma nalaze se tek na kraju kao vrlo dosjetljivo finale - indie-rock komad "Kraj tolerancije" s relativno kompleksnijim aranžmanom i snažnim gitarskim riffovima, te završna "Ja se prijavljujem" s definitivnom potkom o razočarenju u emocije i ljubav fiksirajući glazbeni opus u vrlo intrigantan konglomerat dinamičkog brit-popa i indie-rocka sa psihodeličnim aromama kakvog su kroz čitav materijal neprestano zaobilazili na uštrb daleko plitkijih i prozirnijih stilskih figura, no osjećalo se da Londiner umije čvršće zakoračiti i na teritorij ozbiljnije i, uvjetno rečeno, suvremenije etike mekšeg alternativnog rocka.

Konceptualno, ovo je odličan album za duboko razmatranje, no svirački i vokalno vrlo tanak bez ubjedljivo naglašenih hit favorita kakve bi jedan debi s ovako zanimljivim konceptom trebao imati. Možda dečki iz benda uopće nisu čitali "Lovca u žitu", ali ovaj album nedvojbeno podsjeća na kontraverznog Holdena i njegovo, hipotetski rečeno, razmišljanje o vlastitim frustracijama kad odraste. Danas bi bio penzioner i vjerojatno svijet više ne bi vidio i doživio tim očima (roman je napisan 1951., a Holden je prikazan kao nezreo adolescentni mučenik od 16 godina nesposoban za empatiju i shvaćanje svijeta u kome živi), ali bi ga sasvim smireno i skulirano promatrao kroz vrlo sličan rakurs poput ovih Makarana. Da li je to slučajnost? Možda. Ne bi me iznenadilo. Umjetnost je težak posao kad te nitko pozorno ne prati…

Naslovi: 1.Urshula (dobar plan), 2.Billboard, 3.Otkako ne rastem, 4.Ekvador, 5.Meksiko, 6.Ispod Jupitera, 7.Globetrotteri svijeta ujedinite se, 8.Svjetskim kretenima, 9.Sve te stvari čine se u pravu, ali nisu, 10.Kraj tolerancije, 11.Ja se prijavljujem

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/01/2015