Debi album francuskog post-rock kvarteta snimao je i miksao čuveni Amaury Sauvé u La Senelle Studiju, a masterirao ga je Magnus Lindberg (Cult Of Luna) u Stockholmu što je već samo po sebi dovoljno da se na njega obrati pažnja.

Dakako, imena su ta koja često 'prodaju' album, ali kako se u principu domena benda svodi na underground scenu, pred njime tek predstoji ono pravo dokazivanje. Podsjetimo, početkom 2013. objavili su split EP "The Meeting Point" zajedno s Volte Face, stilski znatno drugačijim trojcem iz Rennesa koji je povezan braćom Dubois. Frank je bubnjar u Volte Face, a Johanne je basist u Corbeaux. Njihova ekspanzija tek treba otpočeti s obzirom da su već na tom prvom radu pokazali visoku tehničku spregu, a ovdje su je dotjerali u vrlo lijepi koktel žestokih, atmosferičnih i ambijentalnih dionica koje neprestano figuriraju kroz 6 instrumentalnih kompozicija prožetih kompleksnijim varijacijama 'up & down' i 'fast & slow'.
Produkcija je na najvišljem nivou suvremenosti, bend se promotivno prezentira kroz splet utjecaja Russian Circles, Pelican i If These Trees Could Talk, dok je onaj raniji primjetan element Mogwai i Radiohead znatno potisnutiji, no nađe se i toga u ponekim sekvencama. Dvije gitare (Mickael Pochet, zasvira i klavijature) i Mael Le Guichaoua fino pletu različitim opservacijama riffova, staccata, tremola i disonanti, čvrsti ritmovi bubnjeva (Joris Saidani zadužen i za samplove), ta naglašene režave bas dionice održavaju konstantnu koherentnost zvuka i stila u kome se pazi i na melodičnost, harmonije i spektralni sklad senzibiliteta. Uvodna "Cran d'Arret" pomalo zamiriši na staru noise-rock školu, no naravno da je to samo jedan djelićak u njihovom spletu raznolikih aranžmanskih sklonosti u kojima se pojavljuju i mnoge psihodelične laganije sekvence kroz čitav materijal. Najsnažnija je "La bagarre" od samo 3 i pol minute u kojima razaraju ritmovima i žestinom riffova, dok je ostatak slojevito povezan kroz lijepi ambijent "7th avenue" s harmonijom background klavijatura i gitarskih efekata (tremolo, staccato), te zavidnim rasponom dizanja dinamike s obaveznim krešendima i eksperimentalnim finišem koji se pretapa u "Sur un fil", još jednu očaravajuću kompleksnu ljepoticu s nekoliko vrsno odvojenih stavaka. Najjednostavnija "Where is Dave" smještena je pred sam konac uoči trijumfalnog finiša "Ezimpurkor", do sada njihove najzahtjevnije kompozicije od 8 i pol minuta u kojoj su protkali sve svoje finese od uvodnog melodičnog legata, ambijentalnih breakova (ne fale niti harmonijske sintagme), prenosa na višlju i dinamičniju prog-rock niveliranost, te nijemi vokali koji izviru fade-in sistemom: prvo kroz dream-pop nivoe, a onda se dramatično metamorfoziraju u konkretan, vrlo nabrušen, neoptimističan i mračan tekst. Po prvi puta u karijeri.

Možda će se s vremenom odlučiti da rade i vokalne stvari s obzirom da im i ta stavka sasvim dobro ide u dramatično sistematiziranom kontekstu. Ovdje tek samo kao finiš albuma, no tko zna kuda će ih kreacije odvući. Kroz sve te dijaloške gitarističke okvire koji su najizrazitiji dio njihovog prvijenca nameće se kompozicijska kontinuiranost, jako skladno kompresiran melodični i atmosferični faktor pažljivo izbjegnut zamkom samodopadne monotonije sterilnosti, te onog virtuoznog senzibiliteta pojedinca što namjerno u nadahnuću egocentrizma povuče okidač i zabrazdi u vlastitoj kaljuži ekshibicija. Corbeaux itekako paze da im se to ne dogodi, te su stoga napravili smišljeno kreativan album bez pogubnih tričarija od kojih bi se mogla stvoriti dosada i letargija.

Naslovi: 1.Cran d'Arret, 2.La bagarre, 3.7th avenue, 4.Sur un fil, 5.Where is Dave, 6.Ezimpurkor

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/12/2014