Hipoteza mi je bila na mjestu. Prije 2 godine sam prilikom debija "Hit The Head" napisao da bi ovome francuskom četvercu i vokalne pjesme sasvim dobro stajale. Tada su imali dva instrumentalna izdanja (prvo je bio split EP "The Meeting Point" s bendom Volte Face 2013.), a evo, na ovome trećem radu, odnosno drugom službenom albumu su se stvari znatno izvitoperile. Iz postave je otišao basist Johanne Dubios, a došao Mathieu Crétier koji je po prvi puta bendu donio i mjesto za mikrofonom na koje uz njega povremeno uskače i jedan od dva gitarista Mickaël Pochet. S ovom bitnom novinom relevantno se i stilsko-žanrovska struktura promijenila. Više to nisu samo prioriteti u fahu post-rocka; mnogo se toga okrenulo u agresivnijem smjeru pojačanjem gitarskih distorzija ka noiseu i bubnjarskih tretmana Joris Saidinija koji sve više preferira hardcore i znatno teže tempove, a zajedno s grčevitim vokalima gotovo do growl krikova, ova nova armatura sve više nalikuje na miks post-hardcorea i noise-rocka. Od onoga što je ostalo od prije su i dalje atmosferični gitarski intervali (drugi gitarist je Maël Le Guichaoua), te stalna potpora snimatelja Amaury Sauvéa i masteringa Magnus Lindberga (Cult Of Luna) koji su, evo dobre 2-3 godine čekali da pojačaju nekadašnje letargičnije performanse benda u prljaviju i moćniju, te divlju i agresivniju svirku.



Odmah na samom početku iskače brundavi noise komad "Corpse pose" gdje se osim tog novog noise-rock zvuka proteže i duh njihove kompleksnije građe s ne laganijim i mirnijim, ali s isprekidanim atmosferično-prijetečim intervalima dovedenih skoro do de-kompozicijskih fraktura. Na određeni način svoje ranije stilske karakteristike pokopavaju (a i oplakuju) u dvije imenom povezane teme "Old tired horse" i instrumentalom "Old dying horse" u kojima očito okončavaju s periodom post-rocka finim staccato manirom uz šaputavi spoken-word (a i ljutito očajničkim krikovima), te svaku kompoziciju finiširaju dugotrajnim krešendima u dinamički izgrađenom šalungu. Mračna i uznemirujuća atmosfera s kataklizmičkim potresima, disonantnim riffovima i pomahnitalim raspoloženjem u opsegu nervnog sloma tražeći i očekujući 'ljubazne riječi' uključene su u teme "The light has a voice" s vidnim referencama The Jesus Lizard, te u "Helena Markos" koja se na momente dodiruje i gabarita indie/alter-rocka sa slojevitim gitarama i relativno blagim kaotičnim izletima, dakako blagim u odnosu na puno žešće i moćnije noisere/post-hardcoreaše. Tek jedan istinski post-rock ambijentalni interval (kratki instrumental "Mouth shout") sa završnom "Twig" pojačanom brumovima gitara razvučenih na optimalno kraćih 6 minuta (ranije su imali i duljih tema) još jednom podsjeća na taj raniji period benda, a ovdje kako stvari stoje, djelomično i zahvaljujući agresivno mračnom vokalu, toga vjerojatno kod njih više neće biti.

Kako se čini, "Kind Words" im je tranzicijska faza u kojoj su segmenti starog stila još uvijek uočljivi i po melodičnijim dionicama, no neosporno je da izrastaju u fascinantan transžanrovski križanac koji sada s tekstovima o razočarenjima u životnim stihijama funkcionira mnogo konkretnije i jasnije spram prva dva izdanja koja su bila u potrazi za glazbom koja je pokušavala dočarati nepredvidljivost, uznemirenje i sablasni nesklad. Na najboljem su putu da postanu još samouvjereniji bend, a niti pritajene opservacije post-metala koje se povremeno naziru ne bi bile nikakvo iznenađenje na idućem izdanju.

Naslovi: 1.Corpse pose, 2.Old tired horse, 3.Old dying horse, 4.The light has a voice, 5.Helena Markos, 6.Mouth shout, 7.Twig

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/09/2016