Dream trap je stilski profil ove muzike koju predstavlja novi projekt Karla Rafanelija, daleko poznatijeg u nekim sasvim drugačijim izdanjima pod imenima Owie Pockshull, Christlikest i Squiggly Lines, te doom-folk rada s Grobovlasnikom ili drone disonantama Shivering In Static. Njegova glazba na ovome simpatičnom EP-iju iliti mini albumčiću od nepunih pola sata (točnije 28 minuta) jest ambijentalni i vrlo relaksirajući elektronski psycho-pop koji bi se nekad davno zvao i new-age.

Nakon što su sve one synth-pop novine kasnih 70-ih i ranih 80-ih prerasle u ogroman biznis, bilo je autora koji su mu davali neke sasvim drugačije smjernice s izletima u osobene, a često i neistražene sfere eksperimentirajući transžanrovski s folkom, jazzom, industrialom, pa i akustikom na načelima stare elektroakustične klasike. Jedan od takvih vrlo unosnih komercijalnih primjera bio je Trevor Hornov projekt The Art Of Noise u kome je ispoljio mnoštvo toga što relevantno nije mogao u onoj svojoj žarkoj ideji da konačno već jednom postane priznati član progressive-rock benda Yes. S njima jest doduše tada uspio snimiti jedan album "Drama" (1980) kao vodeći vokalist privremeno otjeravši Jon Andersona, te im kasnije ispeglavši enorman hit "Owner of a lonely heart" (1984) i, naravno postao najpoznatiji u vrijeme megamilijunske slave ABC i F.G.T.H. (a kasnije je radio i sa Simple Minds), no kako su se trendovi mijenjali, tako je i njegova produkcijska karizma opadala ipak ostavivši dubokog traga u svim tim novotarijama koje je neprestano smišljao.

Kod FreQ. DeCay-a se ne osjeća taj progresivni naboj s obzirom da je ovo vrlo miran i staložen rad, intimističke atmosfere i vrlo toplih prozračnih boja synthova, povremenih glitch izleta, slow-down tempova i daleko drugačijeg emotivno-psihološkog ugođaja koji nema niti mrvicu nekog lošeg, zlobnog ili negativnog naboja. Muzika mu je jako nježna i veoma romantična, zarobljena u finoću melankolične patetike prilično dobro uravnotežene za background izvođača kao što su Roxy Music i Bryan Ferry sofisticirano šetali poljima mašte. Uostalom, znate li da je sve glavne klavijaturističke dionice uvijek smišljao Ferry nakon burnih svađi s Brian Enom koji je 'previše eksperimentirao'? I jedan i drugi su legende, to bez daljnjega stoji (Ferry je nedavno objavio fantastičan album "Avonmore"), a Karlo ovdje balansira kao jedna postmodernistička poveznica proizašla igrom slučajnosti upravo iz tog prvog rock-arta kome su kumovali i Pink Floyd i King Crimson i Bowie i Kraftwerk i kraut-rock egzibicionisti (Tangerine Dream osobito), no kako je njegov relativno 'živi svijet' orijentiran na kurentnije trendove ne obazirući se na prošlost, mnogi će ovo shvatiti kroz prizmu post-elektronike, post-techna, post/trip-hopa, pa i dubstepa što uopće nije daleko od istine. Svaka od ovih 6 instrumentalnih kompozicija se može pronaći u tome što znači da je njegova glazba visoke pop kakvoće s, uvjetno rečeno, bestežinskom gravitacijom levitirajući od prvih, dakako sasvim drugačijih fragmenata do IDM postulata koji, ruku na srce, nisu ništa bitnije pobjegli od Kraftwerk ili Tangerine Dream.

Njegove glavne sintagme su repetativne minimalističke, vrlo nježne harmonije s neiskustvom u skladanju melodije kroz klišeje rocka što primjerice radi i Thom Yorke na solo albumima, prati zbivanja u tendencijama senzibiliteta i po ničemu ne odstupa od njih sukladno se prilagođavajući fraziranjima ne donoseći ništa novo i istinski uzbudljivo što bi moglo pridonjeti posebnosti ne samo scene iz koje dolazi, već i samosvojno visokom autorskom potencijalu. To mu je manjak. Ima ideje, ali tek ispodprosječnu realizaciju bez obzira na vrlo dobar produkcijski šlih i zavodljivu psihodeličnost od koje ne morate popušiti niti jedan joint ili krknuti se s nečime daleko opakijim pa da bi se pronašli u njoj i vjerojatno joj to nije niti najmanja svrha jer je istinski rečeno takva svrha glazbe, posve neinspirativna i ne vodi ničemu.

Umjetnik je ovdje kroz svoj vrlo prijatni senzibilitet nafilao smireno stanje uma koji neprekidno radi, obogatio ga je vijugavim efektima u uvodnoj "Digital daze", blago otišao u aranžmanski eksperiment i kad se pažljivo sluša, on takve sekvence ponavlja iz skladbe u skladbu što jest 'pop' aranžman ma kako god zvali taj žanrovski segment glazbe. Naslovna "Melancholy of the infinite scroll" bi taman bila po mjeri Ferryiju za neku sekvencu od 20-tak sekundi, ali ne više pretvarajući se u repetativnu post-techno dosadu. Ako je tema već tako nazvana, treba imati daleko širi opseg s nekom fabulom koja ovdje ne postoji osim samodopadnosti repeticija. I Andy Warhol je reproducirao svoju jednu sliku, ali svaka je bila drugačija i niti jedna se nije ponavljala, barem po bojama, dok je Philip Glass sve one repeticije kreativno krojio u slojevima podizanjem intenziteta, dodavanjima dinamike, katkad zborova i koječega. "Ego (them)" je možda čak i najbolja kompozicija s obzirom da ima još jedan element - 'nijemi' disonantno izduženi vokal i nezamljetljivo šturu klavirsku kompoziciju, ali se sve opet svodi na te repeticije uz pratnju glitch/trip-hop ritma. Zanimljivo nazvana "If everything sucks, why care" ima snažniji naboj blagog dubstepa, ali je autor opet zaboravio jednu važnu osnovu u konstrukciji - dinamiku. Lako je repetirati snimljene sekvence, ali to više nije glazba, to je reprodukcija. "Need machine" i završna, jedina kompleksnija "Blank screen blues" su očitavanje aranžmanskog programa koji na prvo uho vrlo lijepo zvuči (ova posljednja je i kompozitorski najzanimljivija, ima drone/doom referenci), no kako ovdje nema ništa poduzetnog osim vrlo finog zvuka, ona intrigantnija slika djela ostaje u sjeni.

Evidentno jest da je Karlo pribjegao svojem osobenom konceptu odvajanja od svih onih projekata upustivši se u jedan drugačiji teritorij. Bili su slikari koji su iz realizma prešli u naivu i obogatili se na tome, bilo je rockera koji su stalno mijenjali žanrove, ali su ih znali iskoristiti (Bowie recimo), a bome ima i ovakvih koji skaču iz žanra u žanr ne donoseći ništa osobito zanimljivo i novo osim simpatične ambijentalne muzičice kako god se ona zvala.

Naslovi: 1.Digital daze, 2.Melancholy of the infinite scroll, 3.Ego (them), 4.If everything sucks, why care, 5.Need machine, 6.Blank screen blues

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 15/12/2014