Pune 4 godine trebale su da mračan i uvjetno rečeno ekstreman metalic-hardcore bend iz francuskog Orleansa objavi dugosvirajući proizvod. Od zadnjeg albuma "Nesseria" (između ostalog objavljenog i za splitski Guranje s litice kao 12'' vinil) jedino su izdali split LP s bendom Cittoaff, te su i ovom prilikom za novi album znakovitog naslova "Fractures" uz originalne tekstove na francuskom jeziku dali su i prevode na engleski. I to u vrlo čitkom formatu, a ne kao na prethodnoj ploči gdje ste mogli izgubiti vid dešifrirajući užasno sitan font slova. Pogleda li se pažljivije sam omot albuma s uskom mračnjikavom ulicom iz 19. ili s početka 20. stoljeća rasvijetljenu blijedom žućkastom rasvjetom (nisu petrolejke ili uljanice već prva rasvjeta na električnu struju) s dvadesetak ljudi mutnih i nejasnih lica od kojih su neki uronjeni u blato, stiče se dojam nadrealne artističke likovne fikcije što vuče na bijedu i siromaštvo gradskog života koji se teško može promijeniti. Sudbinski i povijesno gledano, neorganizirani puk teško je ikad išta uspio izmjeniti bez revolucije, a omot prikazuje upravo letargiju i nemoć gomile koja se koprca u blatu.

Otprilike o tome i govori sadržaj vrlo nadahnute socio-političke lirike kroz 8 pjevanih pjesama (naslovna "Fractures" je turoban instrumental na pragovima gitarskog dark-wave/ noise/ ambienta bez bubnjeva poput Wolves In The Throne Room) povlačeći povijesnu priču od čuvenog francuskog proljeća sve do današnjeg, suvremenog doba. Fabula je prilično raštrkana, no ide otprilike ovako - napada se iz siromašnog aspekta ugroženih što žive na socijalnim plaćama, mizerijama i tričarijama s kojima se jedva uspije preživjeti iz mjeseca u mjesec stalno imajući na umu anticipirajuću recesiju punu obećanja. Neki ljudi u politici pokušavaju kolateralno razumijeti zašto se neki anonimusi u Francuskoj ponašaju neprijateljski nastrojeni prema vladi. Tumače se republikanske škole što su obećavale društveni uspon, no između teorije i prakse svi planovi o nekom boljem životu propadaju zbog samog pada cijelog sustava vrijednosti, kao i recesijskih manipulacija kapitalom, odnosno sveopćim bankarsko-političkim grabežom. Gledajući ovakvu 'nacionalnu nesreću', stvara se lažni medijski osjećaj zajedništva takozvanih 'građana svijeta' koji nažalost ne mogu ništa promijeniti za svoj boljitak. Od takvih 'tuđih nesreća' se hrane mediji radeći TV spektakle, a sam bend kroz rastrgane i neurotične pjesme "Civitas" i "Leurs histoires" pojašnjava svoj socio-politički angažman. Kažu, mnogi zovu na pobunu i oružje, ali nitko zapravo ne želi uzeti oružje s obzirom da su svi postali pojedinci koji plivaju u oceanu vrlo sličnih mišljenja, čak i onih koja su vrlo gadna i opaka. Zato su odlučili osnovati ovaj bend imajući na umu da proživljavaju jako teško vrijeme u kome pokušavaju razumijeti sve te priče, lažnu punk ironiju, pro-life hardcorea, plastični sotonizam, ego nadmetanja, iznurene klijente pod tisućama raznih imena, te naposljetku nisu najsigurniji da li ljudi u ovakvoj strašnoj krizi uopće razumiju jedni druge. U toj borbi za 'značenje' nečega, veliki dio njih otpada zbog krize morala, same neproduktivnosti na vlastitom radu, inerciji i općenito niskim plaćama koje totalno ubijaju bilo kakav podstrek za vjerom u neko bolje sutra. Mirenje sa sudbinom je opaki očaj koji se personificira kroz pretposljednju "Ceux qui restent" (s elementima post-metala) o jednom njihovom prijatelju koji je odustao od života pošto je saznao da boluje od raka. Zaboravio je tko je on uopće, obratio se Bogu, ali njegovo nebo je ostalo prazno, izgubio je smjer prepustivši se izdajnicima koji su se pobrinuli da što prije okonča pod zemljom prekrivši je nadgrobnom pločom. Na koncu albuma, posljednja instrumentalna tema "Omayra" o slici Omayra Sancheza svodi se na cjelokupan rezime priče gdje više ne postoji nikakva panika: ljudi se kreću po blatu, definitivno u svome svijetu preplavljenom samo bijedom čekajući da ih ždrijelo proguta. Instrumental je fantastičan, traje čak 5 minuta i stvara dojam najmračnijih Joy Division i The Cure na distorzijama. Bas linija, e to stalno treba slušati u spoju s atmosferičnim gitarama, tromim tempom i harmonijima syntha. Savršeno odlično! Depresivno, ali očaravajuće dobro...

S druge strane, glazbena figura albuma je vrlo promjenjiva, može čak i zavarati da se radi o nekim mračnim metal eksperimentalistima, no kad se spomene metallic-hardcore, svi bi mogli pomisliti na metalcore. Ne. Nesseria nije metalcore bend već se kreću u nekoliko bitno frakcioniranih pravaca: uvodna "Des rues ordinaires" ('glavne ulice') povezuje post-metal, black i hardcore s mnogo atmosferičnih gitarskih pasaža uglavnom u umjerenom, pa čak i tromijem tempu, "Le Malheur des autres" ('narodna nesreća') ima urnebesnih blastbeatova i mnogo breakova (nisu uzalud 2007. snimili onaj "4 ways split with Fuck The Facts, The Crinn and World Downfall"), dok je primjerice "Leurs histoires" ('njihove priče') čudnovata kombinacija post-metala, blacka i deatha s nekolicinom pojačanih hardcore blastbeatova i gotovo eksperimentalnim fade-outom u psihodeličnoj gitarskoj distorziji s disonantnim doom riffovima.

Najjača stvar je "Cent mille fois par jour" ('tisuću puta dnevno') koja otpočinje urnebesnim rafalima poput Napalm Death i nekoliko puta se odlično rasplinjava u progressive varijacijama s razvijanjem gitarskih tremola, a još jedna 'razarača' pristiže u "L'incendie" ('požar, vatra') ubijajući prvih minutu i pol, a onda se skoro de-kompozicijski razara u neobičan doom s ponovno finišom u brat-bratu, death maniru. Ali bolje je reći, kako oni sami za sebe tvrde da su metallic-hardcore, a ovdje im urnebes odlično stoji isto kao i u narednoj, gotovo spojenoj "Cette somme de problèmes" ('zbroj problema') koja je gotovo napravljena po sličnom aranžmanskom receptu.

Jako su teški i istina je da nisu bend baš za svakoga, no s ovim albumom su napravili veliki korak naprijed. Totalno su underground, imaju jako dobru produkciju, kreštavo-krvavog vokalista, ali i jako dobro osmišljene pjesme koje pljene svojim sadržajem, poetikom i poantama upirući upravo u bolne točke današnjeg neo-liberalističkog kapitalizma koji najviše pogađa sirotinju bez obzira bila ona zaposlena ili dobivala mrvice iz neke pučke kuhinje. Ovi Francuzi totalno razumiju stvarnost (uistinu ne znam njihov ekonomski status) i pretpostaviti se može da im nimalo nije lako budući da su napravili ovako mračan, neoptimističan i posve realan album koji govori upravo o onome što se tiče svih nas, barem u Europi. Stvari gledaju iz svojeg francuskog dvorišta, ništa ne trkeljaju i ne kenjaju bezveze, totalno su angažirani za dobrobit čovjeka-pojedinca i društva premda ne otvaraju nikakve horizonte i ne uljevaju nikakvu nadu u neku svjetliju budućnost života. Gotovo da su realisti koji vide život onakav kakav jeste - totalno slomljen.

Naslovi: 1.Des rues ordinaires, 2.Le Malheur des autres, 3.Leurs histoires, 4.Cent mille fois par jour, 5.Fractures, 6.L'incendie, 7.Cette somme de problèmes, 8.Civitas, 9.Ceux qui restent, 10.Omayra

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/11/2014