Francuska u posljednjih nekoliko sezona donosi novu i svježu metal underground krv. Nesseria je na svojem debiju s obje noge zakoračila inteligentno i talentirano u vlastiti stil.

Nesseria je opako brutalni metal-noise/hardcore kvintet iz francuskog Orleansa (100 km južno od Pariza) osnovan 2004., te je u svojoj dosadašnjoj karijeri uz stotinjak održanih koncerata po zapadnoj Europi i Skandinaviji objavio 6 nosača zvukova. Uz prvi demo iz 2004., ostatak diskografije im sadrži zajednička izdanja s različitim izvođačima od kojih su svakako najpoznatiji japanski hardcore progressivci Cyberne i Mu Neujohn, zatim francuski retro new-waveovci Venosa i kanadski manijaci Fuck The Facts (uskoro se očekuje nasljednik onog luđačkog "Disorge Mexico" albuma). Ovo im je prvi zvanični solo album gdje su sami svoji domaćini i gosti, a za nepovjerovati, objavljen je čak na 7 etiketa. Prvotno je realiziran samo na Trendill Recordings, a potom je između ostalog kao vinil distribuiran i putem splitskog Guranje s litice. Da nije bilo poduzetnog Igora Mihovilovića, teško da bi samo tako saznali za ovaj ekstreman, te mora se priznati i vrlo talentiran band.

Glazba i stil Nesserie je križanac stilova metala, noisea i hardcorea, no usljed vrlo ćorave produkcije teško je zaključiti da li je band više u teritoriju black/death-metala, punk-hardcorea, grinda ili noisecorea. Bubnjarska bas pedala mlatari čekičarski tempo, no ritmovi nisu ekstremno ultrabrzi napad na sprint. Gitare su riffoidne, kompaktno odsvirane s dosta math tehnikalija, bas je uglavnom nisko odfrljen i po performansima pokazuje nu-metal osobine, a vokal je kreštavo opičen, čak i razgovjetan, te se nalazi u crust teritorijama punka i metala. Jedina nepoznanica su tekstovi koji su kompletno odvrištani na francuskom jeziku, no i da su na engleskom, to ništa bitnije ne bi sugeriralo na njihov sadržaj mahom zbog agresivne interpretacije. Isti su otisnuti na unutarnjem omotu, te se uz njih nalaze i kratka objašnjenja na engleskom jeziku, ali koliko god naprezali oči, toliko su presitno naštampani da ih se može pročitati samo pod povećalom. Nakon nekoliko pokušaja da ih dešifriram jedino što sam uspio shvatiti jest da imaju neku angažiranu potku na bazi socijale ("Ministere de la concurrence culturele"), politike ("53%") i ekologije ("Arkhanglesk"), dok je jedan o njihovoj ulici gdje su pohađali srednju školu u kojoj su se upoznali i osnovali band ("Havixbecker strasse"). Ostatak informacija vezanih uz liriku zaista niti uz najbolju volju nisam uspio pročitati. Mada nemam problema s vidom i ne treba mi nikakva dioptrija, ti podaci su uistinu presitno odštampani tako da je zaista šteta što ih se ne može razabrati jer je očigledno da band ima priču, stav i gard koji im donosi čitav smisao u njihov žestoki glazbeni izraz.

Uvodna "A ceux qui nous ont laches" svojim psihodeličnim baražama prikazuje dvojake performanse - početni je očito black/death-metal, a drugi u nekom čudnom hardcore stilu koji balansira između punka, metala i noisea. Spomenuta "Arkhangelsk" opet ima elemente mathcorea, punk-noise etiku, ali se mogu osjetiti i stanoviti utjecaji Napalm Death, pa i Dillinger Escape (tu negdje su još naslovi "Les alternatives" i "Pyramide"), "Havixbecker strasse" je gotovo na pragovima dooma kojeg nadograđuju s mathcore brzancem i njujorškim hardcoreom 90-ih, a u "Par pertes et profites" se opet može čuti svega i svačega - noisecorea, math-metala, pa čak i fuzija blacka i deatha. U daleko 'lakšoj' "La quatrieme age" na jedan specifičan način pokazuju progressive odlike spajanjem laganih i ultrabrzih tempova, te psihodeličnim gitarskim eksperimentima. U posljednjem komadu "Les filles de dieu" po prvi i jedini puta njihov frontmen koristi spoken-word tehniku, glazba je iznimno mirna u laganom 1/1 tempu, a završnica otpada na gotovo ambijentalni noise dekor koji odlazi u fade-out. Sve pjesme im uglavnom nose kompleksne aranžmane s mnogo različitih stilizacija koje su vrlo dobar miš-maš žanrova u kojima se band snalazi kao svoj na svome.

Unatoč zgusnutoj produkciji koja više stremi na sirovi lo-fi, vrlo jasno se mogu razabrati visoko postavljeni kreativni performansi banda koji prikazuje suvremeni metal underground 21. stoljeća s brojnim subžanrovskim dodacima. Album je ovo koji dosljedno pokazuje hrabru eksperimentalnu sklonost ekipe ka kompleksnim progressive zahvatima bez prevelikih aranžmanskih nesklada, te slijedi onaj ekscentričan niz francuskih bandova (primjerice Bloody Sign ili Alcest) koji u posljednjih nekoliko godina pokazuju da metal može zvučati osvježenije i posve friškije spram svih onih trendova koji su došli do zasićenja prvenstveno zbog američkih sastava koji su se zagubili u transžanrovskim nasljeđima nu-metala, thrasha i grungea.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/01/2011