Pogledate li naslove pjesama pomisliti će te da je ovo kolekcija obrada nekih vrlo poznatih hitova Majki, Filma, Parnog valjka, Haustora, Bastardz, pa čak i Tajči, no igrom slučaja one samo imaju slične ili identične nazive.

Bend je 2012. osnovao Miroslav Bedov Micke (ex-Obojeni Program) pod nazivom Bed Machine, a u prvoj postavi imali su dvije bas gitare i bubnjeve. Današnju ekipu čine osim Micke koji je autor kompletne glazbe (ništa ne svira, niti ne pjeva) Miroslav Uzelac Dado (vokal, ex-Pečat i M), Zoran Aksentijević Aksa (gitara), Steven Mijučić (gitara, prateći vokal, ex-Čista proza), Milenko Velimir (bas, prateći vokal) i Frane Malenica (bubnjevi, ex-Kasandrin glas). Prije nego što se uopće pokuša rezimirati ovaj njihov debi opus od 44 minuta valja napomenuti da su prve dvije uvodne pjesme tricky štos koji može uputiti u krivom smjeru.

Evo, "Putujem" s vrlo žestokim hard-rock riffovima i teškim, tromijim ritmom navesti će kako je ovdje riječ o nekom AC/DC inspiriranom bendu, a plesna "Mi nismo sami" (ne, nije obrada Filma) u početnim The Doors fragmentima nalik na "L.A. woman" da se temeljni korijeni nalaze u dalekoj ostavštini rocka 60-tih i 70-tih. Pri tome ne treba smetnuti s uma i višesmislena značenja lirike koja je kompletan rad frontmena Dade, a zrače čudnovatim smislom za percipiranje dualizma paralelnih svijetova. Onih intimističkih, unutarnjih i onih eksterijernih, oku zamjetljivih istovremeno suprotstavljavajući metafizička i realistička gledišta. Ali valja napomenuti da su te dvije pjesme i nešto najbolje što se ovdje ima za čuti. Tek s trećom "Navika" klupko počinje da se razmotava: bend nije niti hard-rock, a niti psycho/blues/flower-power orijentacije, već vrlo lukave igre na finese post-punka u kome su riffovi vrlo bitan dio infrastrukture još jedne rasplesane skladbe uz pratnju 'kravljeg zvona'. Baladična laganica "Kao senka" potpuno otkriva senzibilitet ka gothic-popu Siouxsie And The Banshees i The Cure (šteta, manjkaju dojmljiviji psycho elementi), a vrlo oštra "Nemam kud" s pretjerano režavim Dadovim vokalom u refrenu kojim podsjeća na neka proslavljena grla pastirskog rocka i sarajevske škole (pa čak i na njihove čobane Thompsona i Vucu) ima u principu klišeiziranu potku new-wavea The Clash i The Jam. Sve se to nastavlja u Franz Ferdinand stilu pjesme "Nada" (nije Haustor) s vrlo optimističnim tekstom 'ti daješ nadu, to se ne odbija/ ...ti nosiš baklju što topi sante leda'.

Naravno, od one dvije početne hard-rock/psycho-blues pjesme i možebitnog sličnog fazona ovdje se ipak ništa slično više ne nalazi. Plesna "Sjaj u očima" (nisu Bastardz) zrači romantikom i jednostavnim minimalističkim gradacijama niknulim na Joy Division i Magazine, "Za milion godina" (eh, ni to nije Tajči) se bazira na još jednim sličnim referencama, pa, recimo The Cure iz vremena "Boys Don't Cry" i tako redom do kraja kroz stvari "Pitaj ogledalo" i R.E.M.-ovsku "Ugasi mrak". Malo ovoga, malo onoga evidentno pokazujući odmjereni šmek za zbivanja u rocku, odnosno na post-punk sceni ranih 80-ih i to onoj koja je više pretendirala na pop nego li na inovantnost i avangardu.

Činjenica jest da Dado ima vrlo čvrste, uglavnom emotivne tekstove, ali nedovoljno upečatljiv vokal. Preblag je i premekan, previše popističan, što jeste veoma radiofonično i dovoljno primamljivo za mainstream, no nikako nije razradio intonacije i stilizaciju. Kod njega je sve linearno unatoč pjevanju u akordima i ponekad zanimljivom spektru minimalističkih glazbenih obrazaca The Fall kao da su izvađeni iz 'sižea' legendarnog Manchestera iz epohe 1977-1987. Ali nema prgavu narav Mark E.Smitha s kojom bi naglasio potencijalne karakteristike lirike i preobrazio je u neobičnosti i ono nešto posebno. Nema vriskova i ekscentričnosti, previše se fokusira na romantiku i vrlo lijepu patetiku kao da je "Love will tear us apart" jedina ikad snimljena pjesma na svijetu. Govoreći općenito o ljubavi, on je stalno zanesen, vrlo rijetko mračan i neraspoložen, a s takvim stavom bi idealno 'sjeo' u onaj fah novovalaca poput Filma iz vremena "Sva čuda svijeta", no nikako na onim preokupacijama daleko značajnijih Roxy Music i Bryan Ferryija. Našao se u procjepu da s relativno dobrom i vrlo jednostavnom lirikom iz koje zrači romantika i pozitivizam ne umije načiniti artistički korak napred. Odlasci i rastanci, koliko god bili bolni, za njega su prostodušni, malte ne svakodnevni intonirajući 'idi, idi, neko čeka te, a ti si kao senka koja me prati, stalno prati, tako čudna je noć, puna dilema, duša se bori, a srce se lomi' zaneseno, s evidentnim uranjanjem u vlastitu bol i žar da dočara taj lom i sukob emotivnih stanja, no teško da može uvjeriti slušatelja u iskonski žar pjesme s obzirom da je u vokalu vrlo manjkav. To bi trebao otpjevati Bowie, Peter Murphy ili Massimo, onda bi to bilo kompletno uvjerljivo. A da ne govorim kako bi te stihove otpjevao Mark E.Smith. E, on bi, kao što često jeste na emocije (sjetite se kakve je albume radio nakon prvog razvoda braka), poludio.

Rock pjesma mora biti drska i provokativna, pa makar bila i ljubavna. Dado je ovdje dao možda i najbolji dio sebe pišući liriku, točno se zna i uočava na što je ciljao, na koje lijepe, a i manje lijepe trenutke u senzibilnom dijelu života, ali to nije adekvatno upriličio kao vokalist. Puno je grešaka po tom pitanju napravio i morati će ih popravljati, prepravljati i ispravljati. Pjesme u globalu jesu OK i cijeli album "Ko smo mi" ne dočarava nikakvu enigmatičnu ekipu kao što bi se to možda moglo zaključiti iz vrlo artistički oblikovanog omota (piše Z. Vasić - "Ulje na platnu"), a ponajmanje neku slojevitu priču, no ima tu i tamo neke zanimljive trenutke, zgodne pjesme za opuštanje i ples, razbibrigu i letargiju. Sjećate li se da su Ramirez imali jedan zgodan hitić "Ništa posebno"? E, da tako nešto...

Drugi album bi trebao biti puno bolji.

Naslovi: 1.Putujem, 2.Mi nismo sami, 3.Navika, 4.Kao senka, 5.Nemam kud, 6.Nada, 7.Sjaj u očima, 8.Za milion godina, 9.Pitaj ogledalo, 10.Ugasi mrak, 10.Kao senka (akustik)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 30/10/2014