Mislio sam da se o ovim legendarnim nu-metalcima pod maskama nalazi gomila tekstova na našoj stranici, no prevario sam se. Čovječe, pa nitko nije napisao niti jednu recenziju prethodnih albuma, ali se zato za koncert 16.06.2009. prijavilo ohoho lica i nitko nije čak napisao niti izvještaj s koncerta (a predgrupa su bili Killswitch Engage!!!). Pa pobogu, jel' tako teško bilo pisati nekih par riječi o njima.
Meni je u ovome trenutku posve besmisleno pisati tko su oni kad to svaki klinac zna. Uostalom, prodali su oko 30 miliona albuma, skoro svaki im je dosegao vrh top lista u USA i UK, imali su mnoge hit-singlove ("Wait and bleed", 1999, UK no.27, "Spit it out", 1999, UK no.28, "Left behind", 1999, UK no.24, "Duality", 2004, USA no.106, UK no.15...), te imaju 4 video DVD izdanja koja su fanovima daleko zanimljivija i od samih oficijelnih albuma. Maske. Jest, te maske su ključan dio njihovog uspjeha kojeg su počeli kreirati u Des Moinesu u Iowi sredinom 90-tih, ali ništa ne bi bilo da nisu drsko maznuli tu furku od klivlandskih 'gljivoglavih' Mushroomhead koji su tada već imali 3 studijska albuma kad su Corey Taylor i kompanija nastupali kao Stone Sour po birtijama Iowe za whiskey i narančin sok. A zna se, Taylor se proslavio i sa Stone Sour u posljednjih nekoliko sezona potpuno zapostavivši Slipknot. Od posljednjeg albuma "All Hope Is Gone" (2008, USA no.1, UK no.2) postava se bitno promijenila: basist Paul Gray je umro od overdosea 2010. (čak su mu Mushroomhead na myspace stranici ostavili posvetu), otišao je bubnjar Joey Jordison i privremene zamijene za Graya, Donnie Steele i Alessandro Venturella, no odlučili su da ih ima sasvim dovoljno da uopće ne trebaju nikakve nove članove. Bubnjeve na ovome tek petom albumu odlupao je Shawn 'Clown' Crahan, a basove glavni gitarist Jim Root, te kompletan zvuk sasvim kompaktno funkcionira i sa 7 članova.

Priča albuma je posveta Paul Grayu, njihovom glavnom tekstopiscu i praktički vođi benda koji ih je držao na okupu sve ove godine. Nakon njegove smrti Taylor se otupio, izgubio i skoro deprimirao, albumi Stone Sour "Audio Secrecy" (2010) i "House Of Gold & Bones" u dva dijela "Part 1" (2012) i "Part 2" (2013) bili su prilično smušeni hard-rock/ grunge/ metal rađeni s gitaristom Jim Rootom. Obojica su bili dobre 4 godine u kreativnoj krizi i debelo zaglibili u poroke, no ipak im je došao trezveni trenutak da se posvete svojoj 'zlatnoj žici' Slipknotu i da naprave ovaj album, prvi bez Graya. Taylor kaže da dugo nije mogao preboljeti njegovu smrt. Stalno je pijančevao i padao u psihoze, paranoje i teške krize morala, te se uspio sabrati došavši na ideju da koncem 2013. pokuša raditi onako kako je to radio Gray. Oni su nekad kao bend uvijek dolazili u njegovu kuću i dogovarali se oko pjesama, a Gray je sve ideje bilježio i formatirao u adekvatne poante. Ovaj puta se Taylor prisilio da počne pisati pjesme na vlastitom PC-iju i svaki dan je bilježio vlastite dojmove kaosa kojeg je proživljavao stalno se fiksirajući uz njegovu tragičnu smrt, kazao je da se prilikom pisanja osjećao kao da je Gray upravo s njime i da mu je to pomoglo u kreativnom procesu.

Gubitak kojeg je i Taylor i cijela ekipa benda proživjela manifestira se na psihotičnom kaosu koji proizlazi iz kompletnog albuma. On doduše jest rezerviraniji u nekim pogledima, vrlo mračne strukture u poetici, katkad veoma ljutit i bijesan, pa čak i prenapadno osoran, no sve su to one kompulzivne psihičke pometnje koje čovjek doživi kada izgubi nekoga koga je jako volio, kome je bio odan i s kime je proživio mnoge godine dobra i zla. Oni su kao bend doživjeli ogromnu svjetsku slavu i skroz bi bilo glupo da ovaj povratnički album nisu režirali u ovakvoj fabuli koja počinje tamnim bojama klavijatura "XIX" i glasom koji šapuće 'ova pjesma nije za živuće. Ova pjesma je za mrtve' zloslutno se nastavljajući u poemi "Sarcastrophe" gdje se urnebesnim tempom ruše sve napetosti morbidnog tugovanja.



Za singlove su odabrane čak tri pjesme koje su konceptualno posve raštrkane u redosljedu: "The negative one" (UK no.71), "The devil in I" (UK no.135, USA no.123) i "Custer" koji se bavi Taylorovim prepoznatljivim razmatranjima svijeta u kome živi, međutim glavna cijelina se nalazi upravo u kontekstu ostalih pjesama. Ljuta "Skeptic" vrišti da 'svijet neće imati više niti jednu takvu majku i niti jednog takvog nevjerojatnog čovjeka', iznimno tugaljiva i duboko emotivna "Goodbye" djeluje kao da je netom nastala odmah nakon Grayove smrti, a "Killpop" prikazuje odnos benda s njime na vrlo prisnoj razini kakva se rijetko susreće na metal sceni.



Duboka tuga koja izvire iz svih pora ovog sivila svakako nije lektira baš za svakoga bez obzira bio on fan nu-metala i Slipknot, ".5: The Gray Chapter" je poetski nadahnut konceptualni album o gubitku nečeg najmilijeg i najdražeg potenciranog s komešanjem žalopojki, intimističkih seansi, agresije, kompromisa i još mnogih hipoteza 'šta bi bilo da sam u tom trenutku nešto uspio napraviti'. Na određeni način Taylor (i Root) degradiraju sebe kao osobe iskreno se ispovjedajući da su mogli spriječiti Grayovu smrt, no naposljetku priznaju kako su sasvim bespomoćno i pijano bauljali godinama šutirajući se obeshrabrujućim tenzijama benda Stone Sour kovitlajući prividnostima trenutnih trivijalnosti koje su im činile samo otklon od glavnog problema u životima.

Vratili su se u iznimno visokom sjaju koji možda i neće pridobiti nove obožavatelje, ali ta velika iskrenost i direktna drskost s kojom ionako redovito isijavaju, ovaj puta je došla do nevjerojatnog klimaksa životnih okolnosti. Teško je ne priznati da su Slipknot napravili veličanstveni album.

Naslovi: 1.XIX, 2.Sarcastrophe, 3.AOV, 4.The devil in I, 5.Killpop, 6.Skeptic, 7.Lech, 8.Goodbye, 9.Normadic, 10.The one that kills least, 11.Custer, 12.Be prepared for hell, 13.The negative one, 14.If rain is what you want

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/10/2014