Bezbeli apstraklije dolaze iz Sarajeva i svojim neobičnim imenom sigurno će izazvati pozornost šire populacije. Grupu čine Haris Ljumanović (vokal, gitara) aka Turbo Avaz, Haris Kadenić (basist) aka Bassistaga i Berin Tuzlić (bubanj) aka Estamlija. Za produkciju albuma kriv je frontman Haris Ljumanović. Album sadrži dvanaest autorskih pjesama s kojima su uspjeli postići zvuk koji je potpuno njihov, pa ćete vrlo lako ako čujete njihovu pjesmu na radiju pogoditi o kome je riječ. Mnogima će prva asocijacija na Sarajevo biti šega, Dugme, Pušenje i čevapi. Bezbeli apstraklija posjeduju sve od tog, pomalo uz najveći naglasak na obaveznu ozbiljnu neozbiljnost Franka Zappe. Kroz album se primarno proteže reggae ritam koji je kroz zvuk Sarajlija uspio dobiti jednu tamniju notu. Pri slušanju ovog kanibalnog uratka najveća zamjerka, posebno u prvih par pjesama, ide nerazumljivom vokalu, gdje se morate naprezati da biste razumjeli o čemu tekst govori. Grupa dobro balansira između apstraktnog, pomalo psihodeličnog izričaja i main streama. Ono što Bezbeli apstraklije uspijevaju predočiti slušatelju je velika doza zafrkancije, gdje njima kao da i nije bitno koliki krug populacije će uopće razumjeti njihovu šegu. To je čujno i dobro prikazano u pjesmi "Dozavrat". Tekstovi im nisu predugački i ponekad znaju kroz veći dio pjesme naglašavati jedan dio. Kao očiti primjer takve igre je pjesma "Siskavac".

Bubnjevi i bas dionice kroz album Apstraklije dominiraju, što doprinosi tom jednom tamnijem tonu. Neobičnost takve produkcije grupi daje specifičan zvuk, bez koje bi isti bio sasvim prosječan. To naravno ne znači da gitara čuči u mraku, već je pomaknuta u drugi plan. Možda su takvi tamniji tonovi zaslužni za laganu monotoniju albuma, gdje ćete već nakon pete, šeste pjesme u sebi stvoriti priču, po kojoj ste ovo već negdje čuli. Tu stiže iznenađenje u pjesmi "Uzbehizur" u kojoj je grupa pogodila post punk zvuk velikih Joy Divisiona i kroz tu strukturu sjajno pretočila vodu na svoj mlin. Za sam kraj albuma ostavljen je instrumental Mantra u kojem bez problema postižu karmično meditivni obrazac vrijedan pažnje.



Kada bih morao svrstati zvuk Apstraklija u neku od ladica, bilo bi teško odlučiti u kojoj će najdulje boraviti. Uspjeli su isprovocirati klasični rock kroz svoju zafrkanciju, funky zvuk Talking Headsa s albuma Remain in Light uz post punk Joy Divisiona, a uz sve to ubaciti i pokoji etno element. Trio s kojim bih ponajviše mogao usporediti Bezbeli apstraklije je posljednja koncertna faza Ramba Amadeusa. Tu za razliku od Sarajlija, Rambo ima puno konkretniju i kreativniju priču, a i svirački je puno autoritativniji. Nisu ni Bezbeli apstraklije za baciti i definitivno treba vidjeti u kojem smjeru će njihov zvuk ići na idućim albumima. A opet možda je ta nepredvidivost kakvu je i Zappa gradio kroz svoju karijeru, dobitna formula za Bezbele apstraklije.

Naslovi: Naslovi: 1. Fukara, 2. Etnonomia, 3. Fakini, 4. Pod prozorom, 5. Maxuz baxuz, 6. Dozavrat, 7. Siskavac, 8. Zlatna kašikara, 9. Rekla kazala, 10. Uzbehizur, 11. Naizvrat, 12. Mantra

ocjena albuma [1-10]: 7

jura // 23/10/2014