Kritika je jako dobro išamarala ovaj balavi metalcore bend iz Australije na prvijencu "'Til Death" (na terapiji dobio 2/10), dečkići su malo odrasli od boy benda i udružili se, eto, pa ne znam zašto s još jednim nekadašnjim balavim 'šuftom' Matt Goodom iz jednog od apsolutno najlošijih bendova žanra From First To Last i hrabro napravili novi, drugi album!!! E, pa to je za pohvalu...

Ne da sad ja tu nešto privatiziram jer ionako jako volim metalcore i sve te popularne teške, pogotovo alternativne žanrove, ali ovaj bend mi je trn u oku. Ajde, ovako samo informacijski, Blake Ellis više nije član postave, došao je neki Maurice Morfaw na bas i to radi čak i puno bolje od njega, ali mjuza i cijeli smisao im je ostao i dalje isti s preuzimanjem jedne te iste formule koja se svodi ovako... Jye Menzies (gitara) našara par riffova za svaku pjesmu i s frontmenom Jeffrey Wellfareom to uvježba na dvije razine: s vokalima u growlu i senzibilnim boy-bend glasićima koji se ništa bitnije ne razlikuju od onih Beach Boys, The New Kids On The Block, pa i Bona. Znači, pucaju jako visoko. Tekstovi su ovaj puta puno bolji, vidi se da su malo narasli i da kuže smisao show-biza. Klinci ovo vole, definitivno. Evo, da imam 14-15 godina, moguće da bih zavolio ovaj bend. Malo su žestoki ko Biohazard i Sepultura, pa malo zvuče ko' Linkin Park ("Beating the blade"), ponekad kao nikad priznat odličan Greely Estate, a onda isporuče takvo patetično sranje na koje svaki tinejdžer ispusti suzu - posljednju pjesmu "Janina" u akustičnoj varijanti koja je taman komotno za Sašu Lozara i Barbaru Kolar idealno pogođena 'alternativna' rock balada godine koja se može zamijeniti i s Colplay i Nickelback. A na to masa otkida.

No, ali dečeci su još uvijek jako zeleni. Od uvodnika "Reign of terror" koji 'najavljuje' nešto jako veliko, ovdje se ne nalazi ama baš ništa osobito osim reciklaža velikih metalcore/hardcore imena. "Red light district" želi poistovjetiti percepciju slušatelja na isti fekvencijski nivo onih ljudi koji ne kuže metalcore, to doduše ništa nije loše, to je jako dobra borba benda da se uključi u glavnu žanrovsku igru, samo nije jasno zašto ta pjesma nije stavljena kao prvi singl. Prvim singlom objavljena je "To whom it may concern" isključivo zbog teksta koji je šokantan, ali pjesma definitivno nema svoju kompetenciju ako tu ne smatramo, iznenaditi će te se, sjajnu pr(o)dukciju. Ima ovdje nekih pjesama s kojima dečeci pokazuju kako su odrasli i kako barataju sa žanrovima kreirajući sasvim novi zvuk, ali i one neke 'najbolje' stvari zvuče već kao prožvakane furke stila ("I hate you" i "Oxy sunrise")



Posljednje 4 pjesme su svakako najupečatljivije, ali nisu ama baš ništ posebno. "Beating the blade" (feat. Cheyne Truitt) kao i većina stvari napaljena s djent produkcijom ide u 21. stoljeće, okey, sve to štima, samo gdje je smisao? Nekako najkompaktnijom se doima "Firestarter" i ponajbolja "Make war, not love" s totalno mainstream refrenom. Uspjeli su u tome da iz onog početnog neiskustva i žanrovske zaokupljenosti naprave 2-3 koliko-toliko poštene pjesme.

Istina jest da bend u ovome trenutku radi tehnički dotjeranu glazbu samo joj manjka ideologija. Otišli su u konciznost kao i mnogi drugi metal bendovi, gotovo se isključili iz opusa realnosti i drobe o nekim, pa skroz bezveznim stvarima šarajući od nemila do nedraga. Nemaju niti sliku, niti viziju te 'strahovlade terora' kako su si nazvali album. Ništa socio-politički konkretno nisu rekli osim svojih nekih unutarnjih muka, a to ipak nije dovoljno, a s druge strane, opet je puno bolje od debi albuma. Napredak je tu. Tek mrvicu.

Naslovi: 1.Reign of terror, 2.Red light district, 3.Smirk, 4.To whom it may concern, 5.I hate you, 6.Oxy sunrise, 7.Beating the blade (feat. Cheyne Truitt), 8.Firestarter, 9.Make war, not love (feat. Alex Koehler), 10.Janina

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 23/09/2014