Ovakvih bendova ima na kile koji se protežu od post-grungea do alternativnog metala s pop obrascima, te elegičnim, plačljivim i melodramatičnim lirskim opservacijama. Često su od kritičara posprdno i potcijenjeno omalovažavani na konto vrlo sličnog štimunga Nickelback, pa zasigurno najljigavijeg benda današnjice, no to ovi mladi Francuzi upravo i vole. A što je interesantno svi takvi bendovi imaju odličnog i senzibilnog pjevača koji pogađa i stasom i glasom srca ženske publike, a kako ih vole cure, onda se oko njih redovito skuplja i muška ergela. Sve dok se jednog dana, ako bend ne napravi značajniji proboj, frontmen ne oženi. I onda nestane cura na koncertima, nestane magije i privlačnosti, te bend više nije zanimljiv i mora se dokazivati svojim kreativnim performansima što je u principu mnogo puta vrlo teško.
Ne znam u kakvoj su porodično-obiteljskoj situaciji ovi mladi momci, ali za pretpostaviti je da su još uvijek neženje budući da su im stihovi strahovito napaljeni emocijama, žustrim nagonima na seks, zavođenje cura i pričanju bajki o nezaboravnim ljetnim noćima, užicima i općenitim romantičnim hedonizmom uz poneku čašicu (lagana naslovna "Dear morpheus") i vječitim opservacijama kako zbog ljubavi ne mogu spavati u očaranju, zaljubljenosti, smišljanju štoseva, pa i liječenju duhovnih boli nakon nekih turobnijih situacija razvrgnuća veze i tako to. Zna se jako dobro. Sve je ovo zrelija boy-band spika s čvršćim gitarskim riffovima, nekim previše sentimentalnim laganicama i stalnim tapkanjem u krug tražeći 'idealnog partnera za fuk'. Poetika jest banalna i striktno ciljana na cure u kojoj se pronalaze i mladi momci suosjećajući potištenost, nešto jako blisko onim prenemaganjima starih američkih zvijezda Eagels, Fleetwood Mac, Boston, Journey ili Heart. Ništa daleko ne bježi od toga samo je razlika u tome što su ova četiri momka odrasli na Pearl Jam, Creed, malo Metallice, te prilično mnogo na Alter Bridge, Breaking Benjamin, Seether i spomenutim Nickelback. Arnaud Gueziec ima karizmatičan vokal nalik Eddie Wedderu, pa i našem Nikoli iz Sane i Radio Luxembourg, mogao bi konkurirati za jednog od momentalno najvećeg iznenađenja na mikrofonu u ovome fahu, dok se u mjestimične growlove upušta gitarist Fabrice Tedaldi. Njih dvojica su glavni oslonac benda; pišu sve pjesme, a Thomas Jaegle (bas) i Olivier Stefanelli (bubnjevi) samo prate njihove poteze tako da se ne može govoriti o kompaktnosti, a još ponajmanje o nekoj originalnosti.



Na 4 pjesme s klavijaturama im je gostovao Benjamin Terrier, a te su još i ponajbolje ("Misunderstood", "Insomnia", "Judgement day" i spomenuta "Dear Morpheus"), a u završnoj laganici "Eternal regrets" gudački aranžman je osmislio Guillaume Roussel. No jedino od svega o čemu se ovdje može govoriti sa superlativima jest produkcija koju potpisuje Jim Dewailly i luksuzan omot Michael-Vincent Manala i samog gitariste Tedaldija koji prikazuje laboratorijski čistu komoru s nekih 50-tak LCD ekrana punih raznih kolažnih prizora od spuštanja Neil Armstronga na Mjesec, mračnijih ambijentalnih scena, samotnjačkih koliba pored mora u sumraku, isjećaka iz nekih art video spotova do njihove osnovne preokupacije - ogoljenog ženskog poprsja u crno-bijeloj varijanti. Tako da ne bude previše direktno.

Album je čisto mainstream orijentacije na udarne hitove pune šmeka koji taman sjedaju po ukusu komercijalnih radio stanica za koje ovo jest alternativa isto onoliko koliko su recimo Stone Temple Pilots, The Cranberries i Spin Doctors bili alternativa u vrijeme grungea. Samo dobro ispolirani hitovi i ništa više.

Naslovi: 1.Misunderstood, 2.Without you, 3.A letter to a grave, 4.Insomnia, 5.Over & over, 6.Already gone, 7.Dear morpheus, 8.Hard to breathe, 9.Judgment day, 10.You should have left me, 11.Eternal regrets

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 05/09/2014