Ovaj peterac iz Pariza na prvo slušanje nije neko fenomenalno otkrivenje kakvo znamo dobivati iz Francuske, ali ima nekih posebnih atributa na koje treba obratiti pažnju. Bend je osnovan negdje 2008 (ima izvora koji tvrde 2005)., njihov distibuter Dooweet Records kaže da im je d.i.y. debi "The Shadow's Trail" bio popraćen velikom pažnjom na nekim web-zineovima nakon čega su zaredali brojne nastupe na metal i hard-rock festivalima, a kasnije je cd uspješno distribuiran u Francuskoj, Švicarskoj i zamljama Beneluxa. Bend čine Johan Nat i Samuel Eymonym (gitara), Thomas Krajewski (bas), Thybo Saz Rain (bubnjevi) i Arnold Petit (vokal), a ovo što su priuštili na drugom albumu "As The Ocean Burns" komotno spada u melodic death metal s čudnovatim progressive zahvatima.
Prilično brutalno i snažno kao što mora biti odvajaju se od kurentne scene po netipičnoj i izvještačenoj produkciji u kojoj gotovo da i nema basova. Zvuk jest kristalno čist, jako sirov, prilično čudan s naglašenim gitarama i posve odvojenim vokalima koji u tančine odskaču od cijelog materijala. Kad se sluša pozamašan dio albuma, to sve skupa nikako ne ulazi u uho otprve, no kad se naviknete da oni upravo proizvode takav kristalno čist zvuk, osobito kad dođe lagani staccato instrumental "Hourglass" uviđate da Krajewski svira post-punk bas melodije nalik na, e, nećete vjerovati - na najboljeg Peter Hooka (Joy Division), Derek Forbesa (Simple Minds) i pokojnog Mick Karna (Japan)! Zato se njegov bas niti ne osjeti u ovoj šarži dvije inteligentno spojene gitare i čini se kao da je nema. U funkciji je melodije, a ne ritma, stalno levitira s oscilacijama po zahtjevima gitarista i nikako da se izdvoji svojom snagom koja se recimo primijeti tek u psihodeličnom komadu "Year of the libra" gdje su Nat i Eymonym daleko skuliraniji u odnosu na tromiji tempo i primjetljive black metal elemente. Taj drugi dio albuma daleko lakše 'sjedne' budući da ima relativno opuštajuće pjesme poput progressive laganice "Atomnium" u kojoj osim deatha prolongiraju i black, psihodeliju, pa čak i neke elemente post-rocka/post-metala, dok je posljednja, naslovna "As the ocean burns" nešto vrlo blisko zvijezdi našeg vremena - Blake Juddu i njegovim Nachtmystium samo s razlikom što su ovi Francuzi odfrljili u vraški kompleksan aranžman koji u najmanju ruku graniči s avangardnim pretvorbama iz totalnog ludila u senzibilnost i lakoću Pink Floyd, Radiohead i zaigranost najkompleksnijih aranžmana King Crimson.

Prvi dio albuma s uvodnim urnebesom "Pressure nation" potpuno izbaci iz takta mada stalno vodi s melodijom gitare, tremolima, višeglasnim arijama, no ti razbijeni aranžmani totalno dekoncentriraju. Treba malo vremena da se čovjek pribere kad čuje samo ovu pjesmu mada u principu uopće nije teška. Rešetanje "Beasts & bullies" ima čak i dvije refrenske dionice koja će podsjetiti na Faith No More i najboljeg Mike Pattona, te Therion, odličan 'clean' spoken-word, simfonijski gitarski tretman, "Respawned" svojim Mike Oldfield "Tubural Bells" početkom s naznakama Carpenterovog filma "Noć vještica" razvija se u nekom čudnom križancu plesnog industriala i dramatičnog progressiva gdje nikako ne manjka melodije. Uvodni akustični akordi "The aimless endavour" podsjetiti će na neo-folk Tamerlana, ali vrlo brzo pjesma odlazi u kompleksan komad ispreplitanjem death, nježnih akustičnih staccato dionica, vrlo zahtjevnih gitarskih improvizacija koje idu u duboku psihodeliju i onda mic-po mic ulaze pod kožu nakon drugog-trećeg slušanja.



Jest, ovo je vrlo težak i kompliciran bend za slušanje samo jednom budući da ima cijeli niz bogatstva koja se otkrivaju svakim naknadnim slušanjem poput elemenata Lamb Of God, Dark Tranquillity, Opeth ili već pomalo zaboravljenih Daylight Dies. Otkriju se i 'skriveni glasovi' te isprva neprimijećeni potencijalni hit "Fight" u pravoj kombinaciji 'clean' vokala, umjerenog tempa i strašno dobre furke upravo nalik na Faith No More, ali u verziji 21. stoljeća s blastbeatovima, catchy solažom i odličim prelamanjem Petitove dvojake intonacije!

Nađe se ovdje i pjesama koje asociraju na neke velike trenutke Black Sabbath i Nachtmystium poput "Lifeless heat"; na vokalu kao da je Blake Judd, gitaru ko' da je odsvirao Iommy s najboljim solažama, a tekst kao da je pisao Ozzy udružen s Kurtom Cobainom. Jedina prava klasična death stvar je "Sandstorm" i ona može odjeknuti poput hitoidne headbanger drmačine za koncerte, ali definitivno nije vrhunac albuma mada bi mnogi ovaj bend htjeli vidjeti samo u takvoj poziciji poput Black Sabbath s "Paranoidom".

Definitivno jest da ovo nisu nikakvi nafurani momci na provjerene sheme već zreli bend za ogromne poduhvate. Produkcijski se čudno šlepaju za konkurencijom stvarajući svoj unikatan stil, jako sirov, ali čist, koketiraju s mnogo žanrova, imaju odlične tekstove od kojih se ostane zapanjen dubinom smisla i skokova s percepcije na percepciju obuhvatajući emotivno nezadovoljstvo i individualne preokupacije koje lirski pretvaraju u filozofiju života. Katkad vrlo romantičnu, a katkad mračnu, pa i ezoteričnu, ali trezvenu s bistrom glavom.

Naslovi: 1.Pressure nation, 2.Beasts & bullies, 3.Respawned, 4.The aimless endavour, 5.Fight, 6.Lifeless heat, 7.Sandstorm, 8.The pale observer, 9.Hourglass (instrumental), 10.Year of the libra, 11.Atomnium, 12.As the ocean burns

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/08/2014