Suvremena glazba je brzi vlak koji tutnji, a ovaj album je radosna orgija svjetla ispod željezničkog mosta. Nevjerojatni electro-acoustic (Teh-ac) underground pun psihodelije i bogatih slika. Čak i jedan od kandidata za no.1 ove godine!

Neki su se već možda zapitali, pa i zabrinuli gdje je nestao Kemialliset Ystavat, otkačeni finski projekt Jan Anderzéna. Zadnji album bio je "Ullakkopalo" još tamo daleke 2010. godine, da bi tek 3 godine kasnije izašao s kratkim singl-EP-ijem "Kultaista kapunkia estimässä" konačno najavljujući svoj službeno 12. album.

U međuvremenu od oneman laptop projekta postao je tročlani bend kome su se 2012-2013 pridružili Jeremy Coubrough i Lars Mattila razvijajući i dalje smisao za uvrnuti, ekscentrični i vrlo prijatno iščašeni zvuk eksperimentalnog popa i elektronike, a na album su čak pozvali još 9 različitih umjetnika (akustična gitara, udaraljke, vokali, razni instrumenti). Svatko je dodavao neke svoje pikanterije i egzibicije tako da se album u konačnici pokazuje kao zanosno transcendentalno iskustvo nastalo na metodama slučajnosti u očitoj želji da se izgube svaki mogući oblici klišeja s pedantnim artističkim uređenjem. Naziv albuma, na finskom jeziku dakako, povezan je s namjernim otuđenjem od civilizacije i bijegom u prirodu, tumačen od strane samog Jan Anderzéna 'ako je suvremena glazba brzi vlak koji tutnji, onda je naš album radosna orgija svjetla ispod željezničkog mosta'. Novi član Lars Mattila pojasnio je da se između ostalog u koncept cijele priče ubacuju neobične inspiracije i metode. On je primjerice bio posebno oduševljen kada je jednom prilikom posjetio Cappella Palatina u Palermu i vidio normansku arhitekturu s arapskim lukovima i bizantskim kupolama spojenim u jednu harmoničnu cjelinu pri čemu su ovi različiti i stoljećima odvojeni kulturni i duhovni utjecaji nevjerojatno gipko i homogeno razvili smisao jednakosti. Osim toga, mnogo fora i štoseva na ovome albumu rađeno je po neobičnim aspektima percepcije od gibanja ili vožnje u pijanom stanju do neuobičajeno brzog previranja i kolutanja očiju, te nabacanih asocijacija koje su im padale na pamet prilikom komponiranja. Poput recimo stvari koje nikada ne možete zateći u šumi kao što je kraljevsko prijestolje, lubenica, skulpture Henry Moorea, dinja... Kaže, da se i u ona neka nadrealno fiktivna vremena prikazana u SF filmovima rijetko mogu naići na ovakvu kompilaciju detalja koji svakim novim preslušavanjem prebacuju fokus na neke nove oblike i sadržaje. Ma više nego sjajno!



Album je definitivno totalno šašav i nevjerojatno ekscentričan s uvodnikom "Alempana kuin enleklit" koji funkcionira kao da ste se barem naslušali najprijatnijih lucidnosti The Residents, a onda najeli ludih gljiva i proučavali Carlosa Castanedu (objavljen u srpskom prijevodu kao Karlos Kastaneda). Što bi jedan takav freak očekivao od glazbe nego trancendentalno iskustvo koje je ovdje potkrijepljeno egzibicijama u kojima nema pravila. Druga pjesma sadrži dva spojena kratka komada "Aristokrat/ Risuilla täyteyssä sallissa". Prvi dio je nevjerojatno zvrkast, čak i plesan što nije bio običaj u dosadašnjem opusu, potkrijepljen je s ženskim vokalima, basovima, staccato synthevima i abnormalno lucidnom čigrom zvukova kakvu su nekad znali isporučivati Laboratorija zvuka u nekim svojim ekscentrično otkačenim komadima. Tko zna čega sve tu nema i po meni je ovo jedna od najšašavijih pjesama godine. Drugi dio ide u drone/ambient, ali nikako u dark, već u ono svjetlo s kakvim su obasipali Kraftwerk na početku karijere kao eksperimentalni bend. Odlično, svaka čast, a bome traje samo 4 i pol minute.



Nadalje se gibaju različite šašavoće, čak se pojavljuje i distorzirani gitarski riff u "Nijura" gdje je uopće teško povezati s čime sve ovi ekscentrici nisu bili obuzeti. Japanskom folk glazbom, jazzom, The Residents eksperimentarijama, uvrnutim vokalima koji ne govore ništa određeno, pa onda kratka "Roiske ruudukolla" gdje u određenu ruku ismijavaju IDM (inteligence dance music), prelaze u 5 minuta dugački komad "Nadrebux & sundegrund" koji opet po similaciji klavijatura podsjeti na The Residents, ali nevjerojatno brzo šeta po percepciji uključujući simfonijske efekte, noise šarže i ima kohezivno abrazivan ritam koji tjera da slušate sve te njihove fore i fazone pri čemu uopće ne manjkaju niti melodije bacajući vas u nemilost psihodelične snage eksperimenata. Najdulja "Vettä yarahille" je opet jedan nevjerojatan križanac, ovaj puta Coil, Throbbing Gristle, Kraftwerk, pa i Ultravox u vrlo laganoj verziji gdje su eksperimenti i elektronske egzibicije čiste staccato igre najdjelotvorniji element u okršaju s dubstep štosevima bez korištenja ikakvih drugih ritmova osim obrednih. Fakat, ovdje su se svi oni kao instrumentalisti povukli negdje u šumu ili ispod mosta i napravili svoju verziju pop glazbe. U drugom dijelu kompozicije se fino čuje žubor vode, cvrkut ptičica i neartikulirani muško-ženski glasovi. Oli je to sex u prirodi, tulum ili nešto drugo, ne bih točno znao. "Hetkinen" ('čekaj malo') se doima najmirnijom, ali i naslabijom kompozicijom koja je u rangu običnog Tuxedomoon instrumentala. A Tuxedomoon svi vole i cjene zbog te njihove ekscentričnosti i finoće. E, pa ovi su još luđi ekscentrici, ali ne u ovoj ambijentalnoj kompoziciji koja može vrlo glatko proći u kontekstu otkačenog Brian Enoa, crtića, pa i poklonika Pink Floyd. Ne bi me začudilo da pjesmu prihvate upravo oni koji ne vole i ne mare za eksperimente. Prije zadnje 'glavne teme' još se nalazi komad "Ei millään kielellä" (prevod 'niti na jednom jeziku') u kome su se pozabavili Tom Waitsom, naravno The Residents, a bome i technom, plesnom glazbom (koriste samo tambourin), japanskim motivima, folkom, pojavljuju se gitarske solaže i sve vrvi s prekrasnim koloritom najrazličitijih, strašno ugodnih boja.



"Kun rajat sulaa" (kad se križ istopi, tako nekako, valjda u prevodu) je po meni pretjerano loš izbor za treći singl s obzirom da se ovdje nalaze neke urnebesno zabavnije stvari. Pjesma upućuje na neku ozbiljnost koju Kemialliset Ystavat nikad nije ispoljavao i budući da je kao i skoro sav materijal izvitoperenog vokalnog sadržaja u kome ne znate da li se glasovi pojavljuju semantički ili uistinu o nečemu govore, a osim toga, sama kompozicija pokazuje ogroman odskok od neo-folka s punoćom kompleksnog glazbenog sadržaja neprestano vraćajući na neka religijska i moralna načela i samu psihotičnost općenite šašavoće u kojoj ne znate kako bi reagirali, preveliki je napad na percepciju slušatelja premda je kompozicija lagana. Možda se samo treba dobro urokati i stvarati neke vlastite vizije, ne znam uistinu koji je pravi smisao u ovome osim slušnog zadovoljstva.

Dvije posljednje teme "Apinatkin laulaa" i "Nijura (World Bank remix)" su daleko skuliranije. Prva podsjeti djelomice na atmosferu "Merry Christmas Mr. Lawrence" Ryuichi Sakamota i David Bowiea, a druga je neki čudnovati eksperimentalni remix još čudnovatijeg eksperimentalnog originala s početka albuma.

Nedvojbeno je kako se Jan Anderzén s ovom proširenom postavom pretvorio u nevjerojatan avangardni pop orkestar o kome će tek budućnost početi ozbiljno razmišljati što to sve nisu utkali na ovaj abnormalno hiperaktivan album na kome gotovo i da nema nekih stereotipnih zamki laptop shema. Sve se ovdje dioma kao da je odsvirano analogno, gotovo jazz-erski s improvizacijama na zamišljene pop-ambient-hardcore teme koje se razvijaju u sklopu relativno kratkih obrazaca od 3-4 minute. Ta njihova vrtoglava glazbena sprema i veliki instrumentalistički naboj u kome izbjegavaju bilo kakve klišeje, zatim izuzetna ambijentalnost, ugodnost na koju ne možete ostati gluhi i profinjena rafiniranost da se s ničime ne bahate i da ama baš nikome ne podilaze tvore originalnost Kemialliset Ystavat vrlo bliske onome zbog čega smo se nekad divili Talking Heads u epohi albuma "Fear Of Music", "Remain In Light" i "The Name Of This Band Is Talking Heads" (live), mnogi manje Sakamotu i Sylvianu na njihovim nikad priznatim pionirskim pokušajima pretvaranjima istočnjačke pentatonike u pop ili svim onim grubim radovima The Residents koji su još dan danas u sjeni vlastitog undergrounda.

Ovo danas je jedan sasvim novi Kemialliset Ysatavat i strahovito je potencijalan. Odličan. Najbolji do sada. Čisto sumnjam da će ovakvu ekscentričnost pokazati na idućem albumu. Ovo je vjerojatno vrhunac otkačene pop genijalnosti.

Naslovi: 1.Alempana kuin enleklit, 2.Aristokrat/ Risuilla täyteyssä sallissa, 3.Nijura, 4.Roiske ruudukolla, 5.Nadrebux & sundegrund, 6.Vettä yarahille, 7.Hetkinen, 8.Ei Millään kielellä, 9.Kun rajat sulaa, 10.Apinatkin laulaa, 11.Nijura (World Bank remix)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 03/08/2014