Bio jednom jedan bend. Zvao se Pure Reason Revolution. Već pri prvom slušanju zalijepio sam se za njihov progresivan space rock zvuk. I nikako nisam mogao prežaliti kada su 2011 objavili da prestaju s radom. U većem dijelu karijere koja je trajala cca 8 godina bili su njih troje. Dva momka i cura. Iako je glavni vokal bio muški, kad se uključio ženski, a to nije bilo rijetko PRR bili su mi najdraži bend u svemiru. Bili su iz Engleske i ovjavili su odličan EP i tri albuma.

I čemu takav uvod, pitate se sad!?

Pa zato jer kad sam čuo prve taktove uvodne pjesme Asleep at the Wheel, u novi album "Himalayan" grupe Band of Skulls, prva asocihacija su mi bili upravo PRR. I to ne samo jer su BOS iz Engleske. I zato jer ih je troje, dva momka i cura...
Nekakav boogie ritam koji nosi pjesmu vratio me i naveo da ponovo krenem slušati EP "Cautinary Tales for the Brave". I nisam se prevario.
Naslovna Himalayan još više učvršćuje uvjerenje. Odlična upotreba muškoženskog dvoglasja uz progresivnu podlogu baziranu na hard rock gitarama s melodičnim refrenom, opija.

A onda u Cold Sweat glavni vokal preuzima Emma Richardson, i time ovaj blues kod mene dobiva neograničen broj bodova. Nešto slično uspjelo je Savagesicama u manjem broju pjesama, a često je to uspijevalo PJ Harvey, a to je da me prolaze žmarci, trnci i svi mogući pikavci za vrijeme Emminog pjevanja. A Cold Sweat ide u posebnu ladicu s Crnim leptirom, Black Angelom...



Iako se u mnogo slučajeva uz BOS vezuju imena Kings of Leon ili Muse, jer su posljednjih godina često svirali s njima, ipak ne može se reći da su pod utjecajem tih bendova napravili nešto slično jednima ili drugima, već su dobru progresivnu podlogu podijelili s klasičnim južnjačkim i hard rockom, toliko netipičnim za engleske bendove, da to sve zvuči jako jako dobro.

Kako je ovo ipak treći album benda, a prije mi se nije uspio zalijepiti za uho, odlučio sam poslušati prva dva čisto da vidim da li sam i što propustio.
Na prvom su se očito još tražili i nisu znali dal bi bili blues rockeri ili indie-janeri pa je uz producenta koji je radio sa Supergrass i Badly Drawn Boy dolazilo do prilično nedorečenih završnih radova. Na drugom su i uz istog producenta zazvučali malo ozbiljnije i očito se odlučili za blues stranu, no to još tada nisu uspjeli iskoristiti.

Na trećem su u potpunosti odbacili neki onaj indie predznak, zaposlili starog iskusnjaka Nick Launaya (koji je mixao prethodnika), ali i radio s post punk scenom 80ih a u novije vrijeme poznat je po radu s Grindermanima ili Yeah Yeah Yeahs. On je albumu donio potrebnu "prljavost" zvuka koji je dosad bio prečist za jedan takav bend. I to je to.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 20/06/2014

PS: Obavezno slušati: Himalayan, Cold Sweat