Tridesetišest (36) godina nakon osnutka benda, u njemu su ostala još dva originalna člana, pjevač Ian McCulloch i gitarist Will Sargeant. To i nije toliko loše, ako znamo činjenicu da ih je u početku bilo samo trojica. No, tijekom godina zabilježeno je i više desetaka članova benda, od kojih su mnogi bili samo u prolazu, a još su dvojica uz gore navedene ostavili trag u najboljim godinama benda (Les Pattinson i Pete De Freitas).

Kako god bilo, tijekom 21. stoljeća, kao članovi se bilježe samo Ian i Will, dok im se za turneje i koncerte pridružuju "bezimeni plaćenici". Od samih početaka zvuk Echo and the Bunnymen, baziran je na specifičnom i mekanom vokalu Iana McCullocha i gitarističkim specijalitetima Will Sargeanta, stoga taj prepoznatljivi dio zvučne kulise benda skoro nikada nije trpio. Kažem skoro nikada, jer je u jednom trenutku Ian odlučio zakoračiti u solo vode (albumi Candleland i Mysterio), a ostatak benda je mislio da može bez njega (album Reverberation). Naravno, ni jedno ni drugo nije baš išlo, pa su se nakon par godina Ian i Will ponovo našli u projektu Electrafixion, da bi nešto kasnije skužili da se ipak mogu natrag preimenovati u ime matičnog benda i pod tim imenom i danas sviraju.

Nedavno, su objavili i svoj dvanaesti (12) studijski album, koji sam, kao i svaki njihov dosadašnji s veseljem dočekao. No, nakon prvog slušanja ostao sam poprilično razočaran. Prilično dosadnjikave pjesme, neke čak i preduge (najduža Market Town, traje 7,5 minuta), uz tek poneko uzbuđenje skoro su me natjerale da ga ne slušam ponovo. No, bilo bi to nepravedno prema njima, pa sam im dao šansu.
I dalje mi je pjesma kojom otvaraju album, ujedno i naslovna, Meteorites, nešto najdosadnije što su ikada napravili. Holy Moses, malo popravlja dojam, iako malo previše liči na neke novije U2 uratke, a to ne bi htio previše komentirati i debatirati jer i jedni i drugi predugo su na sceni da bi se moglo sa sigurnošću reći tko je što od koga uzeo i preuzeo, međutim činjenica je da se u mnogim segmentima nadopunjavaju već godinama.

Constantinopole je mlađa i otmjenija sestra od moćne i "prljave" Sister Pain, koju i dan danas, 18 godina nakon njenog objavljivanja ponekad kad sam sam odvrnem "do daske" i uživam u triipol minute čistog zadovoljstva i savršenstva.
Da sad ne nabrajam sve baš sve pjesme s ovog, i dalje prilično slabog albuma, evo ih par koje bi svakako trebale ostati u mislima i za slušanje. To su Lovers on the Run, koja priziva najbolje trenutke albuma "Ocean Rain", i Explosions, nasljednica pjesme The Game.

Pa eto, Ian i Will i dalje se trude raditi dobru glazbu i to im u većem dijelu uspijeva, a to je nama nostalgičarima dovoljno da "preživimo" do sljedećeg susreta.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 15/05/2014