Kada su PULP najavljeni kao headlineri ovogodišnjeg festivala Fiera Della Musica, nismo ni slutili koliko će taj datum biti značajan za bend i ljude koji su došli na koncert. Naime, osim što je koncert bio na petak 13., ovo je bio i prvi koncert Jarvisa i društva u njihovoj tridesetogodišnjoj karijeri u Italiji, ikad. Iako nam je možda prvi puta promaknuo ovaj podatak, Jarvis ga je tijekom koncerta nekoliko puta ponovio, pa se čini da je i njima to predstavljalo nešto više od pukog koncerta.

A to su i pokazali time što su naučili ponešto riječi i rečenica na talijanskom, koje je Jarvis tijekom koncerta čitao i na oduševljenje prisutnih talijana "čitao" na iskrivljenom talijanskom, a prije samog početka koncerta na platnu ispred stejdža izmjenjivale su ne neke rečenice na talijanskom, koje mi nismo razumjeli. Osim one prve. "Caio", na koju smo se zajedno s domaćinima ugodno nasmijali. Nadam se da će Jarvis i društvo shvatiti da ni u Hrvatskoj nisu bili u svojoj dugogodišnjoj karijeri, pa nas možda sljedeće godine posjete.

Enivej, započeli su klasičnim "openerom" Do You Remember the First Time?, koji će mnogi pamtiti zasigurno. Nama to i nije bio prvi puta, al osjećali smo se ko da je bio. Prvi red, odmah u sredini da dohvatimo Jarvisa kad se spusti među publiku. To nam je u jednom trenutku i pošlo za rukom. Naravno, ruka se više ne pere. Nikad!

Nastavili su, neočekivano, s Pink Glove i Pencil Skirt, dvije prilično neupotrebljavane pjesme uživo, a koje su se odlično uklopile u ovu specijalnu priliku. Jarvis je bio raspoložen. Pozirao je, penjao se i spuštao po zvučnicima, pričao priče, skidao se, namještao "underwear" kad je trebalo, dokazao nam da su oni "real PULP" a ne "bad cover version", a bome i dočekao da nakon 17 godina od objavljivanja pjesme Bar Italia, istu otpjeva uživo u Italiji.

Iako lagano razočaravajuće za mene, što nisu odsvirali Razzmatazz, dobio sam Acrylic Afternoons, čemu se nisam nadao ni u najluđim snovima. A pošto mi je to jedna od pjesama u nizu odmah iza Razzmatazz, nisam se bunio. Završili su s Common People, a prije koje je rekao da nemaju više ništa za svirati, na što su mu dobacili iz publike da bi mogli svirati Masters of the Universe, pjesmu s drugog albuma "Freaks", pa smo dobili i početak iste za nagradu.

Jedan bis, jedna pjesma. Mis-shapes, za sveukupno stodesetminuta koncerta, koji zasigurno spada u top koncerte ikad. Inače, prvi te večeri zasvirali su domaći ORANGE, indie bend koji malo pjeva na talijanskom malo na engleskom, a da ne znam da su iz Italije, još bi i rekao da nisu loši. Ovako...

Između ORANGE i PULP smjestili su se MYSTERY JETS, bend koji sam ponovo otkrio upravo zato jer su nastupali prije PULP, a bilo bi šteta da nisam, jer imaju odličan nnovi album "Radlands". Njih smo ulovili i na tonskoj probi, kada smo se uvjerili da će to biti odličan koncert.

MYSTERY JETS su danas, nakon četiri objavljena albuma, i dosta rošada unutar grupe, petorka s dvije do tri gitare, basom i bubnjevima uz nešto klavijatura te četiri bekvokala. Blaine Harrison, vođa benda i pjevač, od rođenja boluje od bolesti "spina bifida", koja mu utječe na mišiće nogu pa na stejdž mora doći na štakama i odsjediti cijeli koncert, no ostatak benda je itekako aktivan.

MYSTERY JETS su odsvirali svoju klasičnu set listu s pretežnim naglaskom na pjesme s novog albuma (Someone Purer, Greatest Hits, Hale Bop, Sister Everett) te hitovima s prethodnih (Serotonin, Half in Love With Elzabeth, Young Love), te se pokazali dostojim biti predgrupa PULP, iako su PULP imali objavljen jedan album dok se Blaine tek rodio.

Kao i prije par godina, kada smo do Azzana Decima potegli kako bi vidjeli ECHO & THE BUNNYMEN, i ovaj puta se isplatilo prevaliti put duži od 300 km, jer susretljivost domaćina (Grazie, Andrea!) i pitomost krajolika opet nas je osvojila, i već smo se bezecirali za sljedeću godinu.

Lana &

pedja // 19/07/2012

PS: bolje fotke su ostale u boljem fotiću koji je ostao doma kad smo otišli na more :(