Kvintet iz Limogesa osnovan je 2003. godine, mnogo se baktao s postavom, te nakon drugog albuma "Catharsis" (2012) gotovo promijenio kompletnu sekciju. Danas su u njoj Mathieu Delcourt (gitara, programi), Romain Delettre (gitare, programi), Pascal Dupeyron (bas), Maxime Lathiere (bubnjevi, programi) i Mickaël Ritanaud (vokal). Prije debi albuma "La piste des Larmes" (2007) imali su tri izdanja "Génération spontanée" (2005), "Bitope" (2005) i "Nature morte" (2006), te su postepeno stekli solidnu reputaciju i iskustvo nastupajući s bendovima poput Gojira, Lofofora, Textures, Eths ou Hacride, a u novijem periodu i s The Lizzard i The Algorithm.

Uistinu ne znam kako su ranije zvučali, no ovaj materijal je bombetina math-djent metala kakvog se ne bi postidio niti Meshuggah. Vraški je žestok u ful čitavoj duljini od 45 minuta šibajući rafale gitarskih tehnikalija, opako brzih i zvrzlanih ritmova, bijesnog vokala i povremenih elektronskih efekata koji pridaju poseban šmek njihovoj prilično brutalnoj agresivnosti. Produkcija je fantastična, kompaktna, puna eksperimentalnih vragolija s kojima dobivaju na čari i štimungu, a mastering je radio Acle Kahney iz onog sjajnog britanskog benda Tesseract koji je i službeno priznat za rodonačelnika djenta.



Prvih 5-6 komada su uistinu bombetine od pjesama gdje 'žice i palice' dolaze do potpunog izražaja. Tehnički su besprijekorne i zadivljuju snagom, silinom, vrtoglavim usponima i padovima, odličnim melodijama, staccato manipulacijama, kratko odrezanim pletećim riffovima i u svim pogledima opravdavaju djent kao jedan od najmodernijih metal izraza. Odnosno, ovakvu glazbu baš i ne može svatko svirati tko zna samo par metal akorda, jebeno je teška i zahtjevna, iziskuje prokleto dobro razgibane prste, bubnjarske noge i ogromnu kondiciju. Kako sam stil ima mnoge putešestvije, ovi Francuzi se vole i poigravati progressive konotacijama, pa gotovo u svakoj pjesmi isporučuju kompleksne aranžmane skakanjem u sve i svašta: iz bržih tempova u sporije, iz sporijih u maksimalno zapetljane, pa u klasičan hardcore s miomirisom death/thrasha, imaju i metalcore-groove elemenata... Svega i svačega ovdje uistinu ima, a neke intervale vole zaista ukusno razmekšati emotivnijim, elektronskim i atmosferičnijim dionicama, posebno u pjesmama "Patient zéro", "La sculpture de soi", neke momente razbijaju koncepcijski na kraće de-kompozicijske intervale ili breakove (najdulja "Memento", 6 minuta s nevjerojatnim sympho-rock potezima a'la klavijature Rick Wakman, ex-Yes!), a komadi "Des sirénes et des bombes" i uvodna "De l'atome a la lumiere" (prvi singl) razaraju po svim mogućim paralelama s ogromnom količinom adekvatno sabijene energije i kompresijom svih parametara ovog relativno friškog stila. Ima još ponekih vrlo zanimljivim pjesama na albumu, a od šeste "Fragments oniriques" počinju šibati mračnije akorde, zapetljanije figure i vrlo uzbudljive dinamičke preobražaje koji baš i nemaju zajedničke poveznice s djentom osim gitarskim radovima. U "Palbe (la derniére renaissance)" se nakratko čak hvataju i d'n'b-a, pa čistog progressivea povezanog s psihodelijom koju odlično vokalno pokriva ženski vokal Hill Treason (hilltreason.free.fr), a do konca albuma uz jedan neočekivani instrumental "Interlude" (staccato gitare) isporučuju neobičan križanac d'n'b elektronike i djenta u najlakšoj završnoj "Le théoreme de Moebius" s nekoliko ambijentalnih perioda.
Meni je jedino osobita šteta što ne razumijem francuski jezik budući da su sve pjesme na njemu. Dobio sam promo cd bez tekstova, no prikazana muzika se svakom djent fanu lijepi za uši. Friška je, nova, moderna, atmosferična, energična, nabijena svim potrebnim medikamentima kako djent i treba zvučati, te sam mišljenja da je ovaj bend jako mnogo uradio po pitanju buduće stilistike kuda i kamo se žanr može uputiti.

Imaju snažnu ekspresiju, ne plaše se eksperimenata, sviraju tehnički jako dobro i nikako nisu za potcijenjivanje.

Naslovi: 1.De l'atome a la lumiere, 2.Patient zéro, 3.La sculpture de soi, 4.Memento, 5.Des sirénes et des bombes, 6.Fragments oniriques, 7.Palbe (la derniére renaissance), 8.Interlude, 9.Le théoreme de Moebius

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/04/2014