Unatoč svim pogodnostima interneta o ovome glazbeniku se gotovo ne mogu pronaći nikakvi adekvatni podaci. Čak nema niti zvaničan web. Jedino što se može saznati jest da je iz Strasbourga, pravo ime mu je Grégory Vrecsics (Vrećić?), te hipotetski nagađati da mu je ovo vjerojatno prvi rad pošto nema ama baš nikakvu priloženu press biografiju.

Na ovome kratkom EP izdanju od svega 18 minuta kojeg čine i dva manje-više nepotrebna bonusa od čega se skladba "American way of life" pojavljuje u identičnoj originalnoj varijanti samo s gostovanjem vokalistice Léa Cervini, Greguy se retrospektivno vraća u vrijeme new romanticsa. Publici rođenoj nakon 1980. imena poput Japan, Ultravox, Visage, John Foxx, Classics Nouveaux, ABC, A Flock Of Seagulls, KajaGooGoo, pa i Duran Duran, The Human League ili Spandau Ballet ne znače gotovo ništa. O njima bi im daleko više i konkretnije mogli govoriti njihovi roditelji zavisno o senzibilitetu kojeg su gajili prema pop glazbi s konca 70-ih i početka 80-ih. Kako god, ti su izvođači krojili šarmantnu opoziciju disco i punk sceni uglavnom konformističkim raspoloženjem glorificirajući šminku, prozračne harmonije, elektroniku i lepršavi spoj mekanog new-wavea, post-punka, funka, kraut-rocka i glavnih uzora - Bowiea i Roxy Music. U tu branšu su se povremeno upleli Simple Minds, Talking Heads, Depeche Mode, Eurythmics, New Order, Yes, Genesis s Phil Collinsom na vokalu i još mnogi koji su osjetili da je tada bilo vrijeme za stilske zaokrete. Od izvođača do izvođača, stil je varirao od nevinosti do sofisticiranih perverzija i metaforičkih poduhvata s čestim futurističkim predispozicijama ponekad iznjedrivši impozantno uzbudljive glazbene performanse i inovacije. I svi su se trudili biti drugačiji, posebniji, kreativniji, a osobitost se akcentirala na profinjenom imageu mondenih playboya i nadasve lijepih escort djevojaka koje su plijenile pozornost.

A da je tada Greguy izašao s ovim radom teško da bi ga itko primijetio jer melodijske linije su mu ravne, a infrastruktura kompozicija sastavljena samo od synth harmonije, malo piana, ritam mašine s laganim plesnim tempovima koje on svira i programira, te neinventivnih Peter Hook-ovskih basova koje mu je odsvirao Romain Lepage. U vodećoj pjesmi "Minor injury" mu gostuju Simon Hiebel na legato gitari i Agate Schima na violi koju je odsvirala s daleko tananijim performansima od Billy Curriea iz Ultravoxa. Zvučni prostor mu je prazan i linearan, te se čitav materijal doima samo kao jako dobra demo skica za pop pjesme koje tek treba dotjeravati u kojima uzgred rečeno ne iznosi nikakvu bitnu poetiku što i jeste jedna od osnovnih mana klasičnog popa. Nadahnut američkim načinom života ili romantičnom emotivnom patetikom ("Close to me" s također fragmentima viole) ne bježi po ničemu od gomile pop autora koji s prokušanim lirskim formulama traže svoj trenutak pažnje. Od ovih 6 komada jedino se izdvaja "Temps" otpjevana na francuskom i bonus "Megalomania (feat. Glen Reynolds)" u kojoj je zagrebao ponešto o svjetonazoru života i gubljenju vremena u svemirskim dimenzijama zbog prevelikih ljudskih ambicija.

Greguy niti vokalno nije osobit: tih je i pritajen, prilično sramežljiv i nježan kao i njegove daleko bolje gostujuće vokalistice, te mada je sasvim jasno izrazio svoje emocije i uronjenost gotovo do dream-pop sfera, spram svih onih moćnih new romantics pjevača (osobito Sal Soloa, David Sylviana ili John Foxxa) doima se samo kao sjena ispod pozornice koja šapuće svoju liriku bojažljivo strahujući da ne ostane posramljen i ismijan.

Današnjim klincima koji ništa ne znaju o cijeloj new romantics sceni ovo se može učiniti mistična, zanosna, romantična i poetski lijepa pop glazba za tapkanje nogama na nekom plesnom podiju uz recimo Arcade Fire ili Foals. Ukusi su različiti, no Greguy će morati mnogo poraditi na vokalu, naučiti daleko bolje svirati i komponirati, te savladati osnovno pokretačko gradivo kako impresiju nečega pretvoriti u lirski uzbudljiv kontekst.

Naslovi: 1.Minor injury (feat. Léa), 2.American way of life, 3.Temps, 4.Close to me, 5.American way of life (feat. Léa), 6.Megalomania (feat. Glen Reynolds)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 12/03/2014