O ovom mladom beogradskom bendu nisam znao apsolutno ništa kad mi je njihovo prvo izdanje došlo u ruke. Ali vrlo brzo, svega desetak sekundi nakon stisnute tipke "play", mogu reći da mi je sve odmah sjelo, jer dečki zvuče sjajno. A ovo im je prvo izdanje. Jedva čekam da vidim u kojem će se smjeru nastaviti njihov glazbeni put.

Vizelj svira u postavi Luka Ćirić (vokal), Veljko Milinković (gitara), Aleksa Nedić (bas) i Andrej Mladenović (bubnjevi). Veljko i Aleksa su najviše zaduženi za pisanje pjesama. Sam kostur Vizelja kao duo datira od 2012., ali tek prošle, 2013. godine skupio se cijeli bend. Tad su krenuli u sve malo ozbiljnije. Na ovih šest pjesama u dvanaest minuta podigli su prilično visoko ljestvicu. Naslovnica albuma, prilično šarena, svojim me hippie bojama asocira na prvi album grupe 13th Floor Elevators, odavno već legendarni "The Psychedelic Sounds of the 13th Floor Elevators". Naravno da sam očekivao da će uz takav album ići i zvuk koji obiluje bojama slobode šezdesetih. No to ovdje nije slučaj. Pjesme na ovom albumu, iako prilično različite, možemo svesti pod zajednički nazivnik post punka. Prije svega onog kakav je svirao Gang of four na remek djelu "Entertainment!". A opet mogao bih ga usporediti i s "13 songs" Fugazija. To bi nekom možda i bilo dovoljno da krene u potragu za ovim albumom.

Album počinje pjesmom "Idemo gore" s uvodnim recitalom Allena Ginsberga iz pjesme "Howl": "I saw the best minds of my generation destroyed by madness, starving, hysterical naked...". Gitara koja nakon tog krene lijepo se poigrava u međuigri s basom, a Luka nas svojim vokalnim dionicama zove da idemo gore. Kao da želi reći da se lijepo maknemo od sveg ružnog što nam se događa. Načinom pjevanja u ovoj pjesmi malo podsjeća na Milana Mladenovića. Veljko me ugodno iznenadio zanimljivom solo dionicom na gitari. Uvodnim gitarskim country ugođajem pjesme "Kafa i cigare" kao da nam Luka i Vizelj žele poručiti da ne streme nijednom određenom stilu, već rade glazbu za sebe i svoj gušt. Posebno jer odmah nakon uvodnog ugođaja, odjednom krene stiskanje po wah wah pedali i Vizelj vas odjednom vodi u svijet Koje i njegove Discipine kičme. U refrenu pjesme kao da melodijom zovu Inspiral Carpetse i njihovu "I want you". Kod pjesme "Anestezija" sam samo poželio da ne bude obrada istoimene pjesme EKV-a. Srećom, dobro sam poželio. Interesantno žestok je kraj pjesme gdje grupa već kreće ka punku. Takav punk zvuk se dobro nastavlja i na pjesmi "Seksualni manijak" gdje se grupa dobro poigrava i sa Exploitedovom "Sex & Violence". "Keksi" kojima nas dečki iz Vizelja časte pred kraj albuma, kratka je psihodelična zafrkancija, kod koje iako traje samo samo dvadeset dvije sekunde, vuče paralele s gore spomenutim 13th Floor Elevators. U pjesmi se kao novi instrument pojavljuje i usna harmonika. Ovaj mini album zatvara "Dve ajkule, tri kita", jednostavnim kratkim tekstom. Pjesma kojom su si dečki dali oduška da lupaju po instrumentima kako njima paše. Funky plesna pjesmica za one koji ne vole funky. Simpatije idu i hard core refrenu.

Zvukom na tromeđi između Dece Loših Muzičara, Ramba i Discipline Kičme, Vizelj je svakom od ovih izvođača uzeo po nešto. Ali uz to što je uzeo usadio je i dio svojih zamisli. Album je šaren kao i njegov cover, ali kvalitetno odrađen. Pokazuje kvalitetu ovih mladih glazbenika i znanje da još jednom pokažu kako se praši dobar rock and roll, koje god on podvrste bio. Nadam se da će Vizelj u neko skorije vrijeme imati i svirku u susjednoj im državi, tako da i mi malo osjetimo kako ovi dečki zvuče uživo.

Naslovi: 1. Idemo gore, 2. Kafa i cigare, 3. Anestezija, 4. Seksualni manijak, 5. Keksi, 6. Dve ajkule, tri kita

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 08/03/2014