Kod zagrebačkih Teriyaka koji postoje još od 1998. treba se prije svega nivelirati jedna vitalna stvar - odličan vokal Mirjane Pavlović koji mnogima može djelovati strahovito arogantno i prepotentno poput naših provjerenih dama Zdenke Kovačićek, Josipe Lisac ili Remi. Ili jesi za to, ili nisi.



Imao sam prilike u svojoj dugogodišnjoj praksi radeći kao glazbeni urednik na radiju da me telefonom nazivaju ama baš potpuno neuki primitivci i totalne seljačine kad bih u programu pustio Josipu Lisac: 'skidaj tu vješticu s radija, majku ti tvoju, pusti nam Pejakovića, Zlokićku i Mišu'. Nažalost takvima, osobito onima koji su se na nedavnom referendumu izjasnili protiv LGBT manjina, vokal Mirjane funkcionira otprilike na istoj razni kao i britanskim konzervativcima kada su 60-tih čuli prve velike hitove ispjevane i odvrištane ogromnim čubama iz grla Mick Jaggera. Niti naš puk, a niti britanski puritanci nemaju pojma o nekakvom korisnom društveno-kulturnom angažmanu, a još ponajmanje razumiju nečiji osobeni izlazak iz uobičajene prosječnosti, odnosno 'normale' po kojoj oni ocjenjuju sposobnosti i vrline. A kada to i čine, rade s omalovažavanjem, ironijom i sarkastičnim gnušanjem uzrokovanim ograničenošću vlastitog osjetilnog radara i nemogućnošću percepcije da sagleda nečiju individualnu stvar koja je u ovome slučaju, veoma originalna. Moja baba nikad nije shvatila rock i operne vokale, to je za nju bilo urlikanje i drečanje bez smisla. Mnogi rockeri nikad nisu skontali funkciju death/black metal growlanja ili punkersko-hardcoreaški crust što je isto ograničenost senzora, a bome mnogima bi muku moglo zadati percipiranje ovog inače vrlo jednostavnog i simpatičnog debija.



Nije riječ o primamljivoj radiofoničnoj glazbi koja je veoma kvalitetna i superiorno odsvirana kroz nekoliko inačica funk-popa začinjenog mnogim natruhama zvuka 70-ih od Steve Wondera i Steely Dan, Sade iz 80-ih, Brand New Heavies i Fun Lovin' Criminals iz 90-ih ili nekih kurentnijih, te ne tako davno minulih vremena acid-jazz/popa. Riječ je o spoju Mirjaninog vokala i jedne vrlo senzibilne, gotovo privatne, intimne priče kojom ona otvara dio svojeg osobnog dnevnika. Kroz album se reda nekoliko tematskih sklopova koji vrlo malo osciliraju u kvaliteti tvoreći kompaktno i uzajamno povezano lirsko-vokalno djelo. Ona prvenstveno promatra i analizira međuljudske odnose, većinom između sebe i nekolicine bivših partnera ne stavljajući ih pred nikakav moralni sud, a svi se oni grade na emocijama: ushićenju i zanosu na koji se nailazi u prvom singlu i ujedno otvaračem albuma, pjesmi "Space disco", razočarenju i utjehi na plesnom podiju ("Lako je"), mačoidnom nametanju ("Supermen"), strasnoj erotici ("Igra"), impresijom običnim prirodnim ambijentima prizivajući tvrdo srce da se odledi ("Ljubičasti zalazak sunca"), nostalgičnim sjećanjima ("Samo tvoja"), nekim ne baš ugodnim uspomenama ("Hvala ti") ili čistim ženskim koketiranjima ("Avantura").

Ono što Teriyaki, odnosno Mirjana stavlja u žarište su melodramatične pričice pune uzajamnog nerazumijevanja između dvoje ljubavnika u različitim situacijama i kontekstima. Malo se vole, a malo ne. Ponekad emocije osim pozitivne ljepote prelaze i u negativu, nepravdu, slomljeno srce, hladnoću, pa čak i u prezir, podsmijeh, a može se primijetiti i u mržnju. Njezina tematika se ne vrti samo oko ljepote i romantike, osjeti se tu i mnogo tuge i samoće, a istovremeno i pritajenog humora koji te ne baš prijatne scene ne pokušava razvedriti, nego razmotriti iz nekog drugog kuta kada se likovi krivo shvate i dođu do razmimoilaženja u mišljenjima i stavovima. Između redaka ponekih pjesama osjeća se potraga za životom s punim plućima i srcem koje je prošlo mnogo različitih iskustava i ne želi se zamarati tuđim mišljenjima, a još manje uspoređivati s drugima. Shvatila je da ne mora 'za nekoga' biti nužno savršena da bi razvila sustav vlastitih vrijednosti kad se one nameću same po sebi. Zavisno od druge strane.

U tom kontekstu vrvi čitav album poput melodramatičnog omnibusa punog starih skica i sjećanja koja su ponegdje i sofisticirano osvetnički nafilana čistom ženskom emancipacijom koja se jako dugo vremena, na žalost zataškivala u našoj pop i rock glazbi. Muški rock šovinisti, da ih tako nazovem, još od Elvisa i Jerry Lee Lewisa su baratali vladajućim kultom mačoidnosti, muškim rockerima je sve bilo dozvoljeno i radili su svašta, a kad jedna žena sa vrlo sličnog stajališta progovori o svome viđenju muškaraca, e, to je onda već druga stvar i zbog toga se mnogi visuljki nađu uvrijeđeni jer očito još uvijek žive u patrijahalnom sustavu svojih shvaćanja.



Mirjana je doslovce na ovom odličnom debiju muškarce izjednačila ženskom rodu, pa i ponizila ističući svoju izvrsnost ne pretendirajući ono što je ljudima milo za čuti. Za nju 'ti nisi supermen' i ne skidaš joj zvijezde s neba mada bi to željela. Iako se na prvi pogled čini kako su ovo izuzetno komercijalne pjesme na razmeđi Dine Dvornika, Jinxa, ranih Mayales i Bastardz, one imaju duboku priču u kojoj se svatko pribran može pronaći kroz osobni životni rakurs. Ona je ovdje ispjevala ono što misli i osjeća, uz to je zabavna, veoma seksipilna i privlačna u tim melodramatičnim memoarima, ima uživljen i strastveni vokal kojim secira mnoštvo scena, a njezina osnovna pratnja od 4 odlična glazbenika u potpunosti su dekorirali sve što joj je na duši. To su Ivo Kolarić (bas), Marijan Bračić (bubnjevi), te dvojica najbitnijih faktora - Davor Puntijar (klavijature) i na živim nastupima odličan gitarist Ivan Lacković koji je ovdje sticajem produkcije dobio sitnije role kako bi komercijalni šmek radiofoničnih pop pjesama bio potpun.

Teriyaki su zaokružili sve ove ljubavne priče na završnici albuma i cijelu radnju stacionirali u stvaran kontekst kroz naslovnu pjesmu "Revolucija svijesti". Ona je smještena u naš domaći hrvatski i balkanski prostor mada se Teriyaki nikako ne doimaju samo urbanim balkanskim pop bendom što umije napraviti sijaset sofisticiranih i metaforički ugodnih pjesama. Naprotiv, ovdje se Mirjana pokazuje kao osvješteni urlik zanemarene generacije, ne samo svoje, već i cjelokupne populacije Hrvata koja ne vidi nikakvu perspektivu u ovome društvu punom medijskih laži, Dylanovskim riječnikom rečeno 'čovjeku je svega dosta pa da skoči s mosta'.

"Revolucija svijesti":

'Danas se budim dižem glavu, sada doš'o je taj tren,
Kad kažem ludilu je dosta, danas mijenjam ovaj svijet.
Sreća kupuje se novcem, tko ga krade ima moć
Da mijenja sudbine svih onih koji zovu upomoć.

Bez znanja i bez vizije oni rade investicije
Preko naših leđa u svoje bolesne ambicije
Bez svijesti i morala oni prodaju naš kruh
Dok se jedni bore s glađu drugi putuju na jug.

Desno ili lijevo, koji bolje svira
Između dva ista, cijeli narod bira.
Desno ili lijevo, ljudi neka kažu
Između dva ista, koji bolje lažu.

Ne želim više slušat laži, neću više gledat vijesti
Potreban je korak naprijed za revoluciju svijesti
Da svatko ima pravo da pošteno živi
Da živi i da diše, da diše i da živi.

Sve je tako lijepo, šareno i skupo,
Bezukusno, prazno, sve je tako glupo.
Na tržištu je danas glupost roba tražena,
Pameti sve manje, a sve više žutila.

Sitne duše željne moći sudbine nam kroje,
Sa velikih imanja gdje se novci broje.
Pod teretom duga gradi karijeru,
Radi cijele dane da ti uzmu plaću cijelu.

Zato budna dižem glavu jer sad doš'o je taj tren,
Kad kažem ludilu je dosta danas mijenjam ovaj svijet.'

Naslovi: 1.Space disco, 2.Lako je, 3.Superman, 4.Igra, 5.Ili jesi ili nisi, 6.Ljubičasti zalazak sunca, 7.Samo tvoja, 8.Hvala ti, 9.Avantura, 10.Revolucija svijesti

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/02/2014