Kako se ne bih sjećao ovog zagrebačkog benda? Gledao sam ih u Saxu, jednom davno prije, ali vraški sam se namučio dok nisam pronašao izvještaj s tog Novog zvuka održanog prije 4 i pol godine (11.III 2008. ). Ajojoj, kada li je to bilo... Tada su nastupali zajedno s Gang Bang iz Jastrebarskog i našim uvijek dragim prijateljima Skaut, te su bili vrlo mladi bend koji još nije imao web stranice. A ja sam, lapsuz-baksuz, napisao da se zovu Teryaki, hebi ga, sorry, ispričavam se, nisam znao...
Od tada su u svim parametrima izoštrili relevantno potrebne i neophodne stvari: napravili su web, snimili nekoliko spotova, izdali par singlova i konačno su pred objavljivanjem dugo očekivanog debi albuma koji će biti dostupan prvenstveno kao download. Kazali su mi prije ovog koncerta da će biti i nekih 200-300 fizičkih cd-ova za radio stanice i promotivne svrhe, te da će vjerojatno biti objavljen kao d.i.y. izdanje (tako i treba!). Možda nakon Nove godine jer mislim da je i to najbolje - zvijezde pucaju na Božić sa svojim zvončićima, a talenti se pokazuju svakog dana, može i u ponedjeljak, a i u utorak, baš kao što Teriyaki i imaju jako lijepu jednu pjesmu "Tuesday". Ma kakve subote, petki, praznici ili nedjelje... 'Dečec, pokaži mi se v tork rano, pa da te vidim čistoga i naspavanoga', kak' je rekel pokojni Boško Petrović.
Večeras su se prikazali u punom izdanju kao sedmerac s dvije vrlo lijepe i atraktivne prateće vokalistice, te klasičnom postavom (bubnjevi, bas, klavijature, gitara) na čijem čelu je jedna od vjerojatno budućih zvijezda, sjajna i otmjeno seksipilna frontwomen Mirjana Pavlović koja po svim vizualnim i vokalnim karakteristikama odgovara superiornosti Remi, Helene Bastajić i Yaye. Njena upečatljiva karizma kojom zrači na pozornici odavno je prerasla one neke početne demo faze kakvih se sjećam, posve je ovladala svim vitalnim segmentima koji zahtjevaju ovakvu ulogu i nedvojbeno jest da drži sve konce u rukama od početka do kraja koncerta. Imala je prekrasnu zlaćanu haljinu i čudnovatu kombinaciju visokih crnih čizama u kompletu s crnim kožnim hlaćama koje su joj otkrivale koljena. Plave kose podvijene u rep s jako lijepom zlatnom ogrlicom oko vrata, ma, da me ubiješ, izgledala je kao zvijezda, prekrasno skockana i dotjerana djevojka iz Holywooda koja ima sve potrebne atribute 'mačke iz visoke elite', vitka je i osvaja na prvi pogled, ali nimalo nije koketirajućih karaktera. Jako se doima dostojanstveno i uvjerljivo poput nekih najboljih (i najljepših) glumica današnjice, očito zna što radi, senzibilna je i odiše nevjerojatnim šarmom velike dame pred kojom tek predstoji jako lijepa budućnost (čitaj kraće: fenomenalna je).
Druga, veoma pohvalna stvar jest da je osviještena osoba u pogledu socio-političke i društvene loše klime; nije da je riječ o punkersko-ideološkom angažmanu, ali nedvojbeno jest da rock ideologije, dakako one pozitivne ima. Njen nastup nije samo poziv na ples, stiskavac ili na neke patetične pop-pjesmuljke, tu ima gordih parola i poruka, kao i apela za neke drage joj prijatelje i prijateljice kojima nije lako u životu i rade za mizernih 300 kuna (pjesma "Lako je")... Socijalizira se s potlaćenima i ugnjetavanima, te ih bodri dajući im podršku iz prvih redova svoje artističke borbe s ovim prokletim društvenim modelom u kome nikome nije lako pronaći mjesta za barem malo romantike i pozitivnih vibracija.
Sam bend je veoma lijep stilski spoj nekih starih, provjerenih aduta majstorstva soft-rocka, jazza, soula i funka s blagim primjesama psihodeličnog ambijenta, te novovjekovne kulture acid-jazza, popa i dance etike. U prvom redu ističe se fina ritam sekcija (Ivo Kolarić - bas, Marijan Bračić - bubnjevi), Steely Dan/ Steve Wonder klavijature (Davor Puntijar) i umnogome najbitniji faktor - odličan gitarist (Ivan Lacković, a nije Croata, hahaha, mala šala...) koji ravnomjerno, katkad s primijetnom dozom eklekticizma šiba klasična funk legata, ali i mnogo jazz solaža i staccata u kojima se osjeti i prisustvo latino duha, osobito onog Pat Methenyijvskog. Glazba im je uistinu sjajan šmek pop melodija i mnogobrojne stilsko-žanrovske šarže u kojoj ima svega i svačega, no ničega pretjerano naglašenog ili egoistično isforsiranog što bi ih odvelo u nepotreban eksperiment kao što je to slučaj bio ranije. Prate svaki detalj, svaki ton, strahovito su pitki i tečni, opuštaju melankolijom ili pak, pozovu na ples pri čemu je uvijek bitan faktor spontanost i uzajamna povezanost s konceptom lirike u kojoj valja koristiti i mozak, te autorski legitimno poetsko nadahnuće.

Startali su pomalo sramežljivo s prvim singlom "Ili jesi ili nisi", no nastavljajući repertoar s najnovijim singlom "Ljubičasti" počeli su mic po mic nizati krasne bravure wah-wah gitarom, lijepim atmosferičnim sadržajima upregnutim u ambijentalne jazzy klavijature podsjećajući upravo na Steely Dan, a onda je počelo teći sve bolje i bolje izdanje u kome se moglo čuti sijaset psihodeličnih efekata, emotivnih tema ("Igra"), nekih snažno angažiranih spomenutih spona, te odličnih brzih i plesnih funk pjesama od kojih su se posebno istaknule "Avantura" i stariji singl "Svemirski disco". Sad ne bih mogao garantirati kako će se album zvati, no pred sam konac zvaničnog dijela svirke u kome su nanizali 10 vlastitih pjesama koje će se, pretpostavljam naći i na albumu, osobito su se istaknule tri posljednje - "Hvala ti", "Superman" i "Revolucija", moguće upravo kandidati za naslov debija koji će biti, vjerujte mi, izuzetno moćan pop-funk album u narednoj, a i u predstojećim godinama.

Na bisu su se poigrali s obradama izvevši "Sing it back" (Moloko), Bruno Marsa i još neke pop pjesme koje meni osobno nisu zanimljive, ali kako jeste da jeste, snuždeno i nevoljko mi je bilo za gledati tu impozantnu publiku koja bi plesala uz ovakav idealan zvučno-scenski dekor, čagala i drmusala se na njihove plesne ritmove i veoma lijep Mirjanin vokal kad prostor Saxa ima tek tu i tamo par kvadrata za protegnuti nekoliko koraka. Teriyaki su plesan bend i treba ih konzumirati stojećki na plesnom podiju, ovako, većinom iz sjedalica oko stolova, gube mnogo na transparentnosti i draži onoga što rade, a to što rade je izuzetno dobro, zabavno, poletno, fino, rasplesano, katkad veoma nježno i sjetno, no jako malo da se u tome uopće osjeti neka monotonija, a kamoli depresija ili, nedaj Bože, neka loša vibra. Iznimno su kvalitetni i kreativni u svome zanatu, ne stide se možebitnih pogrešaka, a neću niti ja - nemam pravo oko za okinuti dobre fotose koji su takvi kakvi jesu i ne govore dovoljno snažno o ovome njihovom odličnom koncertu koji im je poslužio kao idealna odskočna daska za budućnost.

Slušati ćemo ih na vjerojatno sjajnom debi albumu, plesati ćemo na njihove hitove po diskotekama i na radio programima godinama, te će zasigurno jako brzo dobiti zeleno svjetlo mnogih klubova gdje se pleše i gdje su podiji puno veći od Saxa. Odlični su!

horvi // 07/12/2013

> vidi sve fotke // see all photos