Prošlo je već jako puno vremena, točnije pune 4 i pol godine otkako nisam na tapetu uzeo niti jedan novi rad ovog projekta Justin Wrighta iliti Expo '70 iz Los Angelesa. Od trećeg albuma "White Ohms" (2009), on je naredao brojna izdanja, 3'' cd-ove, 12'' albume, vinile, audio-kasete, split i kolaboracijske radove postavši jedan od vodećih svjetskih drone artista. Inače, iza Expo '70 se nalazi bend sastavljen od tri člana (koncem 2013. održali su i europsku turneju), a u ovoj prilici Wright je udružio snage s Plankton Wat, oneman projektom Dewey Mahooda iz Portlanda koji je napustio matični sastav Eternal Tapestry i otisnuo se u solističke vode.

Svestrani Wright za ovu priliku bavi se uglavnom samo elektronikom, loop efektima, ambijentalijama i synthom, dok je gitarističku svirku u prvom licu prepustio Mahoodu. Naravno, riječ je o drone instrumentalima bez ikakvih udaraljki s promjenjivim vremenskim opsezima od 3 do 12 minuta. U prvom dijelu albuma prednost je na elektronskoj potki organski nabijene hipnotičke psihodelije s tri skladbe - "Subtle afterthoughts", "Analogue terramorphing" i najduljom, 12 i pol minuta dugačkom "The often re-entry forming an exit strategy" s velikim prisustvom space-rock nasljeđa.

Njegova drone umješnost nije poput onih dosadnih, zamornih i često šarlatanski koncipiranih djela koja vrte li se vrte u beskonačnost bez ikakvih konkretnih struktura. Kod njega sve ima svoj fluidni tok driverskog tripa koji korača stepenicu po stepenicu neprestano nadograđivajući aranžmane minimalističkim spektrovima efekata i različitih dosjetki. Tek u "Metamorphosis" pod jasnim utjecajima Black Sabbath s ponešto distorziranih heavy riffova, njih dvojica imaju ravnomjernu količinu sviračke zastupljenost, dok su naredne 3 skladbe u znaku gitarističkih atmosfera koje režiraju kroz amplificirana melodična legata, disonantno rasplinute tretmane ("When I remember her name") i jednostavne folk motive koji posve izlaze iz opusa drone žanra ("The oracle" i "Land's end"). Posljednja "Faded postcards" je jedina u kojoj su koristili bubnjarski ritam, te se u ovakvom izrazu ništa bitno ne razlikuje od laganica psihodeličnog space-rocka prožetog folk elementima.

Pitkost, pokretljivost, putujuća fluktacija i šarenilo boja kojim opčinjava ovo nimalo naporno djelo relaksira dušu i fiksira emocije na apstrakcije stvorene brojnim reverb manipulacijama čiste svirke. Osjeća se i duh neke stare nostalgije nabijene dinamičkim supstancama - glazba je u principu usko vezana uz pojmove ambijentalne, pa i eksperimentalne scene izrasle iz zasada kraut i space-rocka 70-ih, mada niti jedna određena doza šarma s natruhama shoegaze etike nije daleko od njihovih gitarističkih formi. Obojica su se fokusirali na raspored i razvoj ideja, razgradnju fikcije, te ostvarili veoma prijatan i slušljiv album od kojega ne može biti dosadno. Usput, ovdje nema nikakvih mrakova i turobno teških vibracija, već vedrih transcedentalnih opservacija koje ne narušavaju ljudsku psihu i ne vode je ka opstrukcijama.

Naslovi: 1.Subtle afterthoughts, 2.Analogue terramorphing, 3.The often re-entry forming an exit strategy, 4.Metamorphosis, 5.When I remember her name, 6.The oracle, 7.Land's end, 8.Faded postcards

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/01/2014