Svako malo vremena Markus Steinkellner, nama najpoznatiji po radu sa Jakuzi's Attempt iznenadi nas s nekim novim projektom. Zasigurno se jako dobro sjećate ovog vitkog i visokog momka s kovrčavom kosom kako je mahnito eksplodirao s gitarom i šetajući 'rovao' po publici s dobošem i gitarom u velikoj dvorani zagrebačkog Teatra&TD 15.IV 2010. kada su njegovi Jakuzi's Attempt bili predgrupa Zeni Geva. Od tada je Markus pokrenuo svoj solo projekt nazvan Id, objavio je jedan istoimeni EP 2011., a u kolaboraciji sa dvočlanim belgijskim bendom Cordyceps ujesen 2012. objavio je split LP "Idklang and Cordyceps". Sva izdanja objavljuje za svoju etiketu Wire Globe Recordings.
Arktis/Air je još jedan od njegovih bendova (a osim Jakuzi's Attempt radi sa Bands Like Cameran i Artists In Revolt) koji je u ovome slučaju sekstet. Markus je ovdje, naravno, pogađate gitarist, a ekipu mu čine Philipp Harnisch (saksofon, ksilofon), Robert Pockfuß (gitara), Nikolaus Dolp (bubnjevi), te Bernhard Höchtel i Bernhard Geigl (obojica na synthovima). Ponovno je u igri instrumentalna glazba puna eksperimenata s obiljem slobodnih improvizacija gdje svaki od članova gotovo po principu free-jazza dobiva svoje solo dionice da radi što god hoće. Kombiniraju noise-rock, post-rock, neke elemente post-metala, zatim jazz, ambijentalije, harsh, de-kompozicijske strukture, no u globalu gledajući, funkcioniraju na principima rock benda. Otprilike.

Njihova spontana izgradnja osnovne infrastrukture izlazi iz dinamičke seanse koja obično počinje iz nekog riffa i onda se neprestano nadovezuje s često neurotičnim, zvrzlanim i posve neobičnim serijalima u kojima se događaju neočekivane preobrazbe. Nemaju nikakav konkretan obrazac, nisu u nikakvim klišejima i živo im se fučka za postulate 'pop' kompozicija. Uostalom, veliki i hrabri umjetnici istražuju i krče teren, ne pokušavaju raditi ono što je već odrađeno, a po tim načelima Arktis/Air upravo i rade. Nije uopće nikakvo pretenciozno trabunjanje i kokodakanje za utvrditi da je njihova glazba originalna i autorski legitimna; teško je uopće usporediva s nečime kurentnim ili nečime eklektičnim, odnosno s nečime što smo već čuli. Može se tek tu i tamo primijetiti konceptualnost Throbbing Gristle, Sonic Youth, The Pop Group, Frank Zappe, nekih John Zornovih radova ili zaboravljenih Lounge Lizards, no to i nije toliko bitno. Tek samo za nekakvu orijentaciju, onako 'od oka'.
Interesantno je za početak promotriti posve luckast artistički dizajniran omot kojeg su napravili Michael Tripold/ Atzgerei (tako stoji u press-materijalu), a prikazuje dvije otkačene figurice, možda izrađene od plastelina, mada mene podsjećaju na gomolje krumpira i đumbira u podnožju piramida. Druga zanimljiva stvar jeste da im svih 7 kompozicija ima samo jednu riječ u naslovu, a u nekoliko navrata radi se o lingvističkim složencima, dok je jedna, nećete vjerovati uzeta upravo iz našeg hrvatskog jezika - "Poskok". Treba spomenuti da su uz cd/mp3 verziju 15.XI 2013. objavili i vinilni LP sa 6 kompozicija (na njemu nedostaje "Lauraskills").

Prva i najdulja "Airuin" (11 i pol minuta) odmah skače u vrtlog kompulzivnog kaosa ambijentalnog uvodnog jednominutnog noisea nakon kojeg izbijaju čvrsti repetativni riffovi i prilično potencijalan plesni ritam u kojeg se uključuje harmoničan saksofon s podizanjem dinamike. Tako šibaju do treće i pol minute, a onda slijedi opuštajući i prilično nervozan break, pa ponovno recikliraju riffove, ali s učestalijim prekidima u kojima ima svega i svačega. Otprilike na sredini kompozicije posve razbijaju strukturu i oslobađaju se, nazovimo klišeja, mada klišeji u njihovoj glazbi uopće ne dolaze do izražaja. Taj drugi dio je izuzetno kreativan, psihodeličan i asocijativan, te posve eksperimentalan. Sa zvukom grade bogatu fabulu za glavu i razmišljanje; otvaraju percepciju i šaraju de-kompozicijskim metodama poput najboljih majstora elektro-akustike. Harnisch je čak koristio i usnu harmoniku! Uglavnom, nikuda se ne žure i nije im bitno što je skladba prilično dugačka kad se uistinu ima što za slušati. A čini mi se da bi tu mogli i još štošta ugraditi, onako proizvoljno, po želji.

Sve naredne su znatno kraće. "Hotbed" počinje odličnim elektronskim bas tretmanima i kovitlavim plesnim jazz tempom u kojima ostatak benda fila slobodne improvizacije u veoma ukusnim i zavodljivim referencama. Ne preferiraju melodičnost, već 'very sexy' priču, čak i vrlo nježnu, dakako na svoj rastrgani artistički način dižu smisao sexa na razinu visoke kulture. Onakve kakvu sex i treba imati - užitak s rezultatom u eruptivnom orgazmu s nekoliko promijena poza. Ali ta, kako god je nazvali - karačina, jebanje, fukačina ili vođenje ljubavi - ne završava samo tako. Pobuda prave potencijalne erotske energije koja dovodi do klimaksa iznosi otprilike 6 minuta koliko i ova kompozicija, no nastavlja se u posve nekontroliranom i sumanutom orgazmu "Makeup" u čijem se jednominutnom uvodu najviše pozabavio sjajan bubnjar Nikolaus Dolp. Nastavak iste donosi ambijentalan i veoma nježan atmosferičan period opuštanja, ali nema tu šale - ovo su posve avangardni momci koji se nakon zadovoljstva odmah bacaju na konkretan posao. Stvaraju apsolutno fantastičnu šaržu moćno izgrađenog dinamičkog zida, praktički se gibajući iz mirne fade-in kulise u dugotrajni trans koji se, posve neobično pretvara u jednu novu varijantu poremećenog psihodeličnog kraut-rocka.

Već samo ove 3 kompozicije mogu slušatelja ostaviti bez daha, ajojoj koliko je ovo originalno i dobro! Tu je i ostatak albuma kroz kojeg vodi ambijentalno-eksperimentalna "Luv" (7 i pol minuta) pojačana sa sjajnim gitarističkim ekspresijama i 'pumpajućim' zveketom nekog elektronskog loop efekta, a potom i najkraća, spomenuta "Poskok" (2.40) u kojoj se Arktis/Air hvata u koštac sa math-jazz gradacijama poput Branforda Marsalisa. "Lauraskills" se nažalost ne nalazi na vinilu, ali u verziji cd/mp3 izdanja ništa bitnije ne odstupa od kreativnosti ovog benda. Doduše, vrlo je mirna, prošarana synth ambijentima, ksilofonom i sitnim gitarskim staccato atmosferskim finesama uz Dolpove udaraljkaške efekte u kojima se čak može osjetiti i duh njihovog Goonstudija u Linzu. Posljednja "Filter" je druga po duljini (9 minuta), te u njoj bend šiba jazz-rock, odličan kompleksan ritam s progressive aranžmanom i skače s percepcije na percepciju filajući vrsne unakrsne 'drive' melodije saksofona i gitara. Nakon dvije minute iznenada iskoče 'nijemi' vokali svih članova benda kojima pratnju čini Harnischov slow-down saksofon. Ima tu i neurotičnih krikova, a onda se saga nastavlja otprilike vrlo slično poput kompozicije "Hotbed" s elektronskim basovima i sjajnim ekspresijama klavijatura, te plesno naglašenim tempom acid-jazza kubiciranog i s funkom. A psihodelije, koliko hoćeš... Završnica je u potpunoj fade-out preokupaciji - vrlo mirna i ponosita sa synth linijama koje se moraju odvrnuti 'do daske' da bi se čule.

Ove 2013. godine niti jednome svjetskom albumu, pa čak niti Francuzima koje posebno cjenim nisam dao ocjenu 10, ali ovi Austrijanci su me ubili u pojam. Originalni su, svoji, dorečeni, tehnički superiorni, konceptualno jasni, umjetnički bravurozni iz perspektive rock benda, veoma hrabri, inovantni, avangardni i nadasve tako slušljivi da je to milina za čuti. Ne ponavljaju nikakve sheme, ne gnjave s repeticijama, nemaju nikakve 'pop' karakteristike, čak, čini mi se da niti ne snimaju video-spotove i koliko poznajem Markusa, mislim da su ovo sve jako jednostavni i vrlo skromni momci koji se najbolje umiju izražavati sa zvukom. Ne na onaj način kako nas to uči bečka škola klasicizma, već onako kako underground-art i treba izgledati. Jasno, čisto, katkad i prljavo, agresivno, abrazivno, ali tako dotjerano i produkcijski čisto da niti John Zorn u svojim najboljim transžanrovskim dosezima nije u prilici uhvatiti ovakav fantastičan trenutak kreativnosti.

50 minuta čistog užitka. Bravo za naše druge susjede sa sjevera. Najbolji i najoriginalniji album 2013. godine kojeg sam čuo.

Naslovi: 1.Airuin, 2.Hotbed, 3.Makeup, 4.Luv, 5.Poskok, 6.Lauraskills, 7.Filter

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/12/2013