Bend Olivier Junga, gitariste, pjevača i tekstopisca iz Francuske počeo je s radom 1998. godine. Rijetko sam se susretao s njegovim radovima, točnije samo s EP-ijevima "Red" (2008) i "Born Into This" (2009) koja mi nisu ostavila neki pretjerano zapažen utisak, dok preostala izdanja nisam imao prilike slušati. Zahvaljujući belgijskog etiketi White Leaves Music, našeg jako dobrog poznanika Gregoire Fraya iz sjajnog benda Thot, realiziran je ovaj, navodno treći zvanični album na kome i sam gostuje uz još nekolicinu imena - Nicholas Chapela (Demians), David Hussera (Y Front, Mumbai Queen) i Auréile Jung (Yakch'e).

Radi se o klasičnom, djelomično plesnom industrial-rocku umjerenih, pa i tromijih tempova do granica trip-hopa s očiglednim zaleđem u new-waveu, post-punku, new-romanticsu i synth popu koji upravo prelama nekoliko veoma vidljivih poveznica: fazu Ultravoxa s John Foxxom iz 1979., djelomične elemente David Bowiea od cirka 1975. do 1980., zatim raniji new-wave/post-punk opus Japan, konstantu Depeche Mode kakvu nažalost nemaju na posljednja 3-4 albuma, te blage primjese Paradise Lost kada su bili veliki obožavatelji Martin Gorea i kompanije.

Točnije, to izgleda ovako: tromi plesni tempovi, senzibilan Oliveirov vokal pod očitim utjecajima Dave Gahana, John Foxxa i Midge Urea, neki snažno naglašeni hard/heavy gitarski riffovi (uvodne pjesme "Coal in my eyes", "My name is the lord", nazovimo najbrže "My name is the lord" i "The passage"), obilje prostornih distorzija, te synth pasaži i ponešto elektronike u veoma prihvatljivim omjerima (vrlo dobra "Expression of bliss"). Uz to je stil veoma minimalističan evocirajući na Gary Numana (pjesma "Celebration") i Joy Division, te rane Simple Minds (otprilike iz doba albuma "Empires & Dance", "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call") obilato uvijen u gothic, depresije, ali i neke povremene izlijeve radosti (jedna od najkraćih pjesama "This dream is my world" i ironična "The sinner").

Ima ovdje i još jedna sasvim druga poveznica, vjerovali ili ne, s Cabaret Voltaire koji su albume uglavnom pokušavali raditi konceptualno, često nespretno i katkad ih prošarali s govornim, vrlo nerazumljivim samplovima. Ovdje se mnogo kompozicija, a ima ih čak 15, povezuje sa backgroundom spoken-word različitih naracija koje ponekad služe tek samo kao puki element radi čiste forme, a ponekad imaju svoju konkretnost i programsku angažiranost. Međutim, konformizam s kojim pršti Olivier, uostalom kao i Depeche Mode koji su najjasniji i najvidljiviji zdušni referenti ovakvog stila, ne dozvoljavaju neke duboke socio-političke, tek samo poneke društveno-urbane asocijacije koje se odnose isključivo na privatan život baziran u svjetskim metropolama. Tako da, blago rečeno, sve ove pjesme ne govore o ničemu posebno važnome i bitnome, a možda čak niti samome Olivieriju.

Najveći dio njegovog nadahnuća ipak leži u emotivnim sferama, depresivnim stanjima i ponekom zadivljujućem songu poput lagane "It's better to burn out than to fade away" u kojoj je glavni vokal senzibilna Aurelié Jung. Prvi singl "The challenge" se posve odvaja od ostatka materijala - početak je u posve laganom je tempu, popraćen samo klavirom, odličnom psihodeličnom solo gitarom i sitnom elektronikom, a onda nenadano zapraši u d'n'b, jednom se ponovno vrati u tu istu laganu piano sferu i okonča s d'n'b/glitchom, te opet laganim pianom pokušavajući uhvatiti doseg Ultravox megahita "Vienna". Ne ide to baš samo tako. Aranžman je prejednostavan i nema potrebnu uzbudljivost, a to je boljka gotovo svih pjesama u kojima manjka bogata instrumentalizacija i razgranatost.

Oliveirovo jedino ubjedljivo oružje je gitara s kojom se vrlo dobro služi, bilo kod žestokih riffova ili psihodeličnih solaža, primjerice u solidnom instrumentalu "The last straight line" popraćenom dramatičnim spoken-word tekstom o demokraciji koji se nalazi već pri samom koncu albuma, ali čisto sumnjam da će taj komad uzburkati kardiogram slušatelja.

Naslovna pjesma "Modern life is a journey by car" uz pratnju tipično naglašene industrial/EBM ritam-mašine ima nekih sjajnih sirovih gitarskih riffova, ponešto funka i glazbenih skakanja s percepcije na percepciju, no uočava se d.i.y. radnja strogog programa i sheme od koje Olivier očigledno ne zna pobjeći. Neki solidniji elektronski tretman ritma katkad zaigra poneki titraj oduševljenja u sklopu fino posložene, ali predugačke elegije ozarene lijepim gitarskim tremolima ("Staying in motion", 5 i pol minuta) ili sasvim pristojne gitarske amplitude na razni ambijentalne psihodelije Pink Floyd (završni instrumental "Dead man" od punih 7 minuta sa finalnim eksperimentalnim ubodima), no ipak ne mogu prouzročiti neko posebno oduševljenje.

Stara teza da oni čiji je uzor Depeche Mode, ma kako god da se trude, ne mogu napraviti sjajan ili posebno zanimljiv album potvrđuje pravilo isto kao i oni čiji su kumiri Plavi orkestar, Crvena jabuka ili Thompson. Olivier ima prijatan šminkersko-patetičan vokal, voli biti mračan i emotivan, umije katkad fino pjevati u akordu, cijelu ovu sagu od čak 73 minute je uvio u kolaž empatije od kojeg svakoj mladoj djevojci i dečku zaigra vitalni ponos kako su oni sad 'stariji' i upoznali su život s one 'mračne' strane, to je ok. Sasvim u redu kada bend ima prvi, eventualno drugi album i kad sukladno živi s tom generacijom. Ali kad ga u takvom stilu napravi čovjek koji uopće možda i ne razmišlja tako, nego puca na pristranost čistih Thom York-ovskih simpatija bez adekvatnog odgovora na sadašnjicu, onda je to pucanj u prazno. Klincima je sasvim sigurno, ovo jako poučan album, a onima koji nisu usavršili znanje iz brit-pop gnjecavosti nova lekcija kako moderni život juri u automobilu.

Sumnjivo jest da ovaj bend nakon 15 godina rada ide na ovakvu nisku kartu. Posve komercijalnu i nepotrebnu, a vidljivo je da Olivier može puno toga boljeg za reći i umije neke stvari jako dobro odsvirati.

Naslovi: 1.Introspection, 2.Coal in my eyes, 3.My name is the lord, 4.Keep everyone afraid, 5.The passage, 6.Expression of bliss, 7.Celebration, 8.This dream is my world, 9.The sinner, 10.It's better to burn out than to fade away, 11.The challenge, 12.The last straight line, 13.Modern life is a journey by car, 14.Staying in motion, 15.Dead man

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 15/12/2013