Uh, što volim kad bend ima ovakvo obećavajuće ime!!! Uistinu sam očekivao uzbudljivost r'n'r-a, garaže, prljavštine i distorzije, no uvelike sam se iznenadio kad sam preslušao album.

Ovaj beogradski sekstet počeo je s radom 2006. godine, neki od članova su radili ranije u Roadrunners, KF, Lean Leaning, Žika Pakao i Vojvode (nije onaj Voyvoda iz Sofije), a posebno je interesantno da je gitarist Vladimir Jovandić psoholog, te da im se prvi bubnjar Dragan M. bavi ilustracijama i stripovima. Njega ovdje više nema u postavi koja je od originalna tri člana proširena na prateće ženske vokale (Marija Tanasijević) i klavijature (Jelena Tanasijević) koje znatno podižu privlačnost njihovog izraza u nekim trenucima. Jezgro sastava drže odličan i Caveovsko mračno-romantični pjevač, tekstopisac i gitarist Matija Jovandić, basist Aleksandar Ilić i bubnjar Ognjen Nikolić.

Koliko god ne simpatizirali domaće bendove koji pjevaju na engleskom, da vam netko bez ikakve prethodne najave ponudi ovaj album na slušanje, zasigurno bi ste mislili kako je riječ o nekom vrsnom američkom ili engleskom, a možda i australskom ili kanadskom izvođaču koji je tik do samih Nick Cave And The Bad Seeds, a možda bi i nakon svih 10 preslušanih pjesama izjavili da je ovo bolje djelo od posljednjeg Caveovog albuma "Push The Sky Away". Predrasude koje često brkamo kad su u pitanju regionalni ex-Yu izvođači na engleskom jeziku odnose se na čistu percepciju i naš subjektivitet koji odmah povezujemo s nelogičnim jezično-leksičkim parametrima. Mnogi od njih što zvuče svjetski, imaju jako lošu, pa i užasnu lingvističku fonetiku, no Mrcine koje se zovu svima znanim domaćim atributom ološa i klošara, da ne kažem određenu inačicu The Rolling Stones, nemaju problema u svjetskim okvirima. Matija pjeva čisto i mračno, nema prljavih dionica u kojima mu je potrebna neka gitarska distorzija da zataška jezične slabosti ili poetske manjkove. Njegove pjesme frcaju s dubokim emocijama, katkad bijesnim i depresivnim raspoloženjima, razočarenjima, katarzama svijesti, pokajanjima, te govore o kompleksnoj ljudskosti bića koje se sticajem okolnosti našlo tu na Balkanu, a ne tamo negdje drugdje gdje bi, možda ovakve senzibilne i brižljivo dotjerane poetske fraze i poeme daleko bolje došle do izražaja.

Prva skladba "All your holes" je prava komercijalna bomba za koju bi mogli garantirati da je došla od Gallon Drunk ili The Black Keys, a rokačina "Hear my woman" iz arsenala The Spencer Davies Group s konca 60-ih ili pulskih The Spoons s početka 90-ih. Funk-rock komad "We're gonna dance" ima jaki šarm koji obara 'na prvu' djelomice i zbog ženskih sexy vokala i neizražene, one čiste prljave alternativne pohotnosti kojoj bend izgleda uopće ne teži mada se ona osjeća da lebdi u zraku. Podsjeća me na uvijek dotjeranog Bryan Ferryija koji je svoje najprljavije misli uvijek dobro znao uobličiti kroz lijepe žene, raskošan život na visokoj nogi i sveopći poziv na ples. Mrcine su ovdje 'tu negdje', od nekih starih Roxy/Ferry, pa i slabo znanih Japan hitova u rangu kada su stari macani jalovo patili da je 'ljubav droga' i da se ona nalazi 'tamo negdje na drugoj strani ulice'. Matija ovdje kaže 'dao sam ti svoj novac i dušu, odgovoran sam za laž'.

Upravo u ovoj činjenici leži i cijela poanta ljubavi - nema je, a kad dođe teško se zadrži, odleprša s vjetrom onako kako je i došla (pjesma "Come to me") ili ode na smeće (patetična laganica "Dead & gone" s vrlo dobrim klavirsko gitarskim performansima). Interesantno, posljednja "Have I failed you" vraća dobro, pokajničko raspoloženje Leonard Cohena i, nećete vjerovati, Iggy Popa kad zna biti vrlo, vrlo nježan u baladama koje mu nikad nisu osobito uspjevale.

Tu su još dvije - tri pjesme, posebne i specifične - lagani indie-rock "Another day" s uvrnutim smislom poput Michael Gire (The Swans) gdje vokalna katarza nažalost ne dolazi do potpunog izažaja mada je instrumentalizacija klavijatura osobito dobra u spoju s minimalističkim gitarskim legatima, lagana "Whoroscope" iz pretjerano isforsiranog arsenala nalik na The Velvet Undergound, te jako, jako starinska "Mud, lust & the clouds (blues II)" koja zvuči kao neke vrlo dobre lagane pjesme C.C.Revival, Erica Claptona, a po boji klavijatura i na Vlatka Pravdića u onoj staroj varijanti Bijelog dugmeta iz vremena "Blues za moju bivšu dragu".

Ima ovdje svega, a sve je uglavnom jako dobro raspoređeno: odličan vokal, senzibilne pjesme, tromiji tempovi, rokačine nema puno kao niti nekakve pretjerane alternative. Bend se bavi sa pronicljivim istraživanjem tržišta iz underground pozicija, traži svoj stil spajanjem mnogih konfiguracija i peca pogodnu priliku za široki internacionalni uspjeh jer je očito da se ne namjeravaju fiksirati samo na ex-Yu. Imaju perspektive za to i smatram da im ovakav potez uopće nije loš. Ne govore ništa o Balkanu kojeg ionako svi u svijetu ne smatraju osobito zanimljivim umjetničkim podnebljem, a Americi ili Britaniji se osobno živo fućka za neki bend iz bivšeg komunističkog bloka. Mrcine bi mogle uspjeti jer imaju sve potrebno za Zapad. To bi trebali iskoristiti čim prije.

Naslovi: 1.All your holes, 2.Another day, 3.Whoroscope, 4.Hear my woman, 5.Mud, lust & the clouds (blues II), 6.We're gonna dance, 7.Come to me, 8.Dead & gone, 9.Decay, 10.Have I failed you

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/12/2013