Smiješno ime ovog benda (Martini vinogradski skeledžije) više bi odgovaralo našim tamburašima nego li rockerima, no okolnosti u kojima rade uistinu su pogodovale za ovako prikladan naziv. Gitarist i pjevač Elisha Weisner (iz Kahoots) je rođen, odrastao i živi na otočiću Martha's Vineyard do kojeg se dolazi samo skelom i trajektom, pa su basist i također vokalist Bob Weston (Shellac, Volcano Suns, Mission Of Burma) i bubnjar Chris Brokaw (Come, Codeine, The New Year) redovito zapinjali u 'vodenom prometu' dolazeći na probe. Stoga su se prozvali skeledžijama katkad satima čekajući prevoz do otočića.

Sam projekt je spontano izniknuo 2004. kada je Brokaw nastupao s Codeine upravo na tom otočiću, a predgrupa su bili Kahoots. Prvo se mislio pridružiti Kahoots, no kada je sasvim slučajno Weston bio pozvan u Boston da snimi neke trubačke dionice za Kahoots, iznenadio se zastrašujućim izgledom otoka na kome se nalazi studio. Priča da su mu uniforme kućne izrade lučkih radnika izgledale disciplinirano poput posada na starinskim parobrodima u strogo otmjenom izdanju, pa je došao na ideju da je to vrlo dobar image kojeg još nitko u rocku nije detaljnije iskoristio. Odmah se pridružio ovome dvojcu koji je imao nekih pripremljenih demo materijala, no u početku nitko od njih nije htio biti bubnjar. Stvari su mirovale prilično dugo godina, sve dok Weisner nije kao kućedomaćin odlučio taj zadatak dodjeliti Brokawu. Vrlo brzo su snimili debi EP "In The Pond" (2010, Sick Room Records) s kojime nisu bili osobito zadovoljni jer su se isuviše osjećali elementi njihovih matičnih sastava. Zato su ostavili vremenu da pokaže šta im valja raditi nakon što su se slegli prvi dojmovi. Weisner je radio na tome da se potpuno izbace bilo kakvi dominantni utjecaji, te je razrađivao zamisao kako bi Minor Threat zvučali da su kojim slučajem obradili čuvenu "Eight miles high" The Byrds. Osnovni motiv bio mu je naglasak na meditativnu pop pjesmu sa psihodeličnim prizvukom u novom ruhu lišen bilo kakvih krikova i hardcore jurnjave, a kad su nakon višemjesečnih proba s čestim prekidima zbog obaveza u matičnim sastavima ponovno prišli radu već skoro gotovih materijala, čvrsto su odlučili da im je ionako već navrh glave sav taj noise, škripa, eksperimentiranje i mahniti tempovi.

Elem, ovaj drugi rad koji iznosi svega nešto više od 20 minuta iznenađuje mirnoćom i jednostavnošću. Neke od ovih pjesama su nastale za svega desetak minuta nakon što je Weisner odsvirao akord koji im se činio zanimljivim, pa su tako aranžmani svih pjesama uglavnom predvidljivi klišeji tipični za klasičan post-punk i new-wave bendova poput Wire, The Fall i Joy Division ili kurentnih Interpol, Placebo i sličnih retro izdanja. Jednostavni prostorni i melodični basovi blago nazubljeni distorzijom, gain legato gitara s riffovima i harmoničnim solažama (staccata je vrlo malo), plesni 1/1 tempovi i posve jednostavne vokalne arije.

Ništa spektakularno ili posebno. Jedino je od svega najzanimljivije čuti ova tri čudaka u prilagođavanju pop standardima iz aspekta alternativnih rockera gdje vrlo rijetko opstruiraju šablone. Tek u vozećem tempu "Blonde on blood" koji malčice zamiriše na hardcore s vodećim vokalom Brokawa i sitnim gitarskim noise eksperimentalijama. Pjesme inače dinamički podižu stalnim repeticijama s povremenim breakovima, a kako je sav zvuk prilično blag i umjeren, stiče se dojam da su u principu sve ove pjesme itekako pogodne za odfrljene i žestoke performanse.



Uvodna "Wrist full of holes" podsjeti na nove QOTSA, "Parachute" ima zanimljive međuigre basa i gitare poput Mission Of Burma, a svakako najljepšom pjesmom se izdvaja pun pop pogodak "She's a fucking angel (from fucking heaven)" za koju Brokaw tvrdi da je zasigurno najbolja pop pjesma koju je ikad napisao. Nastala je netom nakon što je mobitelom razgovarao sa zaručnicom i blago popizdio, ha-ha-ha... Melodijski nadebelo asocira na Wire i potpuno je jednostavna s 3 učestala akorda. "Ramon and Sage" otkriva djelomičnu surf sposobnost Westona na basu, najkraća "Look up" nakon furioznog punk uvoda izmjenjuje laganije dionice i zvuči kao razblaženi Fugazi, a završna laganica "One white swan" od čak 5 i pol minuta s pletećim basovima i staccato gitarom vođena je unisono vokalima Westona i Weisnera koji mu parira u visokim registrima. Ovdje su još i najbliže onoj ideji spajanja Minor Threat i "Eight miles high" vokalno mantrajući nijeme arije, a vrlo sličan instrumental davno su napravili spomenuti Fugazi - "Sweet and low" na albumu "In On The Killtaker" 1993.

Pomalo zastrašujući ambijent koji se nazire iz atmosferičnosti ovog materijala donosi mračniji ton zahvaljujući prigušenim tretmanima, a pop senzibilitet jednostavnih shema vrlo pitki i protočni fluid koji jasno otkriva kemiju ovog trojca. Nije nikakav urnebes kao što bi se moglo očekivati na prvi pogled zbog njihovih daleko uspješnijih karijera. Za sada samo fini ispušni ventil u kome kanaliziraju minimalističke pop pjesme s post-punk/ new-wave osnovama.

Naslovi: 1.Wrist full of holes, 2.Parachute, 3.She's a fucking angel (from fucking heaven), 4.Ramon and Sage, 5.Blonde on blood, 6.Look up, 7.One white swan

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/11/2013