Glasshopper su tokom druge polovice 90-ih bili jedan od bendova Marina Alvira prije nego što će se pridružiti Franciju Blaškoviću i Gori Ussi Winnetou, a onda nešto kasnije u prvoj deceniji 21. stoljeća pokrenuti i do sada svoj najdugovječniji bend Marinada koji sa sve većim uspjehom egzistira već punih deset godina.

Vrijeme tih 90-ih na hrvatskoj sceni bilo je u underground điru alternativnog i noise-rocka. Kritičari iz Heroine, nove, uz kratkotrajni Metal World, jedine tadašnje rock magazine u nas, obožavali su The Jesus Lizard i pripadajuće noise i post-hardcore bendove. Uz ono malo love što smo imali, jer prosječne plaće onih koji su se uspjeli zaposliti i imati stalan posao pored svih onih silnih pretvorbi koje su uništavale poduzeća, tvornice i velike firme, jedva da su bile nekakvih 300-tinjak njemačkih maraka. Iliti današnjih 150 eura. Pa tko si je dozvolio luksuz nabaviti neki cd, taj je redovito kolao od ruke do ruke presnimavajući se na audio-kasete. Takvim sistemom se dalo uistinu nabaviti skoro sve. Ako ne putem poznanika i prijatelja, onda oglasima preko Heroine ili na nekom štandu zagrebačkog Cvijetnog trga. Sve dok mešetari, policija i slični dušmani nisu zabranili prodaju piratskih kaseta potjeravši entuzijastičke diskofile u katakombe. A tada je kompjutor i pržilicu za cd malo tko imao, pa su se ama baš svi bendovi snimali na kasete koje su dilali na koncertima. Izuzetak su bili tada već veliki Let 3, Pipsi, Hladno Pivo, Zadruga, Majke, Overflow, Messerschmitt... Neki od njih, kao što se zna, uspjeli su uhvatiti ono staro vrijeme vinilnih ploča. Neki nisu.

Ovaj riječki bend nakon gotovo 15 godina izvukao je svoje stare snimke s audio kasete koja se jedno vrijeme mogla nabaviti i na Cvijetnom trgu, te ih malčice dotjerao, reducirao šumove i pojačao ton. Za današnje prilike, ovi snimci nemaju niti polovične tonske performanse kakve imaju demo bendovi i izvođači iz kućne radinosti što se snimaju na kompjuterskim programima, ali su zato Glasshopper imali ubojitu energiju kakva se malo kad nailazi. Osobito u pjesmama "Catch" i urnebesnoj "Call".

Njihov stil je daleko više kumovao post-punku u kojeg su unijeli noise gitaru, distrozirani bas i ponešto prljavih, vrlo brzih ritmova katkad nabrušenih do hardcorea ("Hundred"). Mogli su se tada ljubitelji noisea kleli da je ovo bila škola Steve Albinija (Rapeman, Big Black, Shellac), The Jesus Lizard, Laughing Hyenas, Butthole Surfers, Scratch Acid, Cows i sličnih protagonista žanra, međutim analizira li se Alvirov gitarski tretman, u njemu se daleko više osjeti onog struganja i mahnitih reskih shuffleova Andy Gilla (najuočljivije u "Hit the carpet"), kao i post-punk kompaktnosti specifične za konac 70-ih i početak 80-ih nego li elemenata tadašnje kurentne noise-scene. Glasshopper jest bio noise-rock bez daljnjega, no stil im nije bio ukorijenjen poput američkih noisera u bluesu. Doduše, ima nekih izuzetaka gdje se bend pozabavio prljavim garažnim bluesom s one JSBE strane (troma "Schmit" popraćena saksofonom i prilično eksperimentalna "Crash"), ali kompletno gledajući, stil im je definitivno bio post-punk ispunjen rustikalnim i sirovim noiserskim pristupom što se najbolje uočava u "Go", "What about you", "One two", "White trash" s primjesama kraut-rocka, te u najpoznatijoj "Noddy" koja je uvrštena i na legendarnu kompilaciju "Feathers, Wood & Aluminium" (Earwing Records, 1998).

Neobično je danas, nakon svih onih sentimentalnih, mirnih, akustičnih, elektronskih, pa skoro i skrušenih pop albuma Marinade čuti Alvira kako neurotično vrišti i zavija iz petnih žila. Ponekad i u takvom mahnitom grču da se više nije raspoznavao kontekst pjesme i lirike (najdulja "Down"). Ponekad su to bili samo kratki krikovi i šturi stihovi repetirani do besvijesti. Ponekad cjeloviti tekstovi s refrenima. A katkad je čitava kompozicija djelovala kao da je odvrištana bez voznog reda jer je prateća infrastruktura (Edvard Tomičić - bas, Robert Mežnarić - bubnjevi i Marko Žele - bas, trombon, saksofon, prateći vokal) u najvećem broju kompozicija kompletno 'gušila' vokal koji je uz to s vremena na vrijeme bio odvriskan tada popularnim stilom prekrivanjem mikrofona dlanovima da se dobije što mutniji i prljaviji efekt.

S takvim nijansama, ovdje je nanizano 17 pjesama snimanih i nastalih u nekoliko faza što se može osjetiti i po samim tonskim performansima. Snimci su stereo, nastali vjerojatno u prostorijama gdje su vježbali na vlastitu aparaturu snimajući se na kasetofon i u principu bendovi koji su tada imali ovakav demo zapis bili su na konju. Sjećam se da sam dobivao gomile demo kaseta pošto sam jedno vrijeme u prvoj polovici 90-ih vodio rock klub, no rijetko koja da je bila ovakvih solidnih tonskih kvaliteta. Dakako, za ono vrijeme. Najviše je bilo onih koji su se snimali direktno na kasetofon postavivši ga negdje u ćošak, te se s tih kaseta često uopće nije moglo razaznati što bend uopće svira, oli punk, metal, rock ili pop, a pjesme su znale biti 'odrezane' prije samog kraja. Pa prežvakane kasete, pa loše normalke presnimljene tko zna koliko puta, neke polepljene salotejpom, a sjećam se jedne čiji je pjevač vrištao direktno u kasetofon jer bend nije imao mikrofon. Od njegove vike svirka se uopće nije čula...

Enivej, ovi snimci pokazuju stvarnu snagu Glasshoppera koji su imali definitivno izgrađen stil, katkad i vrlo kompleksan poput pjesme "The end", a katkad eksperimentalan i rastrgan ("Up"). Bili su prljavi i glasni, urlikajući i puni energije, te u ono vrijeme specifični i originalni. Dvije zadnje snimke s mini-disca pokazuju da su se mogli napraviti i daleko kvalitetniji zapisi samo da je taj kratkotrajno popularan aparatić došao u opticaj barem nekoliko godina prije.

Naslovi: 1.Intro, 2.Catch, 3.Go, 4.What about you, 5.Hundred, 6.AcDc, 7.Noddy, 8.Money (instrumental), 9.One two, 10.Down, 11.The end, 12.Up, 13.White trash, 14.Call, 15.Hit the carpet, 16.Schmit (MD rec.), 17.Crash (MD rec.)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/09/2013