Nakon 4 pune godine vratio se s novim albumom i subotički otkačenjak Mršavi pas. Ovaj puta s dvostrukim izdanjem koje ukupno ima 26 pjesama (debi "Elektronska muzika za decu", 2007. ih je imao čak 37!), a sve se one opet poigravaju sa muzičkim formatima, rezbarenjima standarda i uprizorenjima što šašavijih egzibicija. Kako muzičkih, tako i tematskih. Njega je vrlo teško smjestiti u neku adekvatnu kategoriju budući da svaki rad, pa i dobar dio kompozicija radi posve uvrnuto, no na ovom četvrtom albumu se već mogu prepoznati neke osnovne reference ekscentričnih pojava kao što su Frank Zappa, The Residents ili Devo u neopisivo zabavnoj varijanti.

Njemu je ponajmanje bitno da bude prihvaćen ili razumljiv širokoj publici, on nasuprot toga radi suštu alternativu zabavi mada jeste neodoljivo zabavan poput The Muppet Show kad se zaroni u njegove pjesme. Nikoga ne vrijeđa, ali nadebelo pokazuje ciničku kritiku društva kao što je to radio Charlie Chaplin. Prikazuje sebe kao skitnicu sklonu humoru najrazličitijih vrsta - šegači se od sebe samoga, ali i od društva i okoline, kao i od ljudskih taština kroz najrazličitije bezvezarije i gegove s kojima barata kao svoj na svome, ali pri tome apsolutno na ništa direktno ne upire prst. Također je i ovladao mnogim žanrovski eksplicitnim štosevima, pa se tako nerijetko čuju vrsne majstorije u DJ-samplingu, hip-hopu, dubstepu i raznim mješavinama relativno novijih elektronskih zahvata, poput primjerice odličnog rasplesanog prog-instrumentala "Sa zečevima do pobede" (s atmosferom onih najboljih techno-drajvera Orbital i finalom škotskih gajdi!!!), skroz otkačenog "Fon twist" u tempu twista dakako s poremećenim eksperimentarijama kakve su nekad znali na sampleru upriličavati surferi Man Or Astroman?!, ako ih se sjećate. Pa tu je još jedan neobičan, također elektronski prog-instrumental "Trumpurumpu", skroz pomahnitali križanac Gang Of Four, d'n'b-a, elektronike i dubstep/dancehalla "Ko mi smesti", ludi dubstep instrumentali "Aca Lukaso" i daleko ležerniji "Ananas", te šašavi do daske komad "Gadan đavolan" kao da je ispao iz nekadašnje radionice braće Vranešević kad su eksperimentirali s elektronikom u prvoj polovici 80-ih ('promenite samo ogledalo', ha-ha-ha). Svi tempovi i basovi na albumu su djelo ritam mašine i programa uz dodatak synth harmonija, te je album kompletno gledajući ponovno elektronski kao i prva dva, koliko znam, slabo primjećena, ali odlična izdanja.

No, u osnovi je on i dalje baziran na svojoj gitari koju svira naopačke (bas žice su dolje, a visoke gore) prezentirajući cijeli niz neobičnih kompozicija u kojima je zaista teško odrediti akord. Tako recimo riffovi i sitne staccato dionice u fenomenalnoj "Otac ti je progledao" zvuče kao najluđa inverzija Gang Of Four, Talking Heads, XTC, Can i The Pop Group u elektronskoj varijanti ('vučeeeee, otac ti je progledao, vratio mu se viiiiid i sad jeeeee mnogo bolje.../na institutu ga tražili, u ludnici ga pronašli/ to je zato što niiiisu pazili/ ko je kriv tom nestvarnom stvorenju?/ to samo on dobro zna'), a u mnoštvo pjesama se zaista ne može odrediti odakle 'čupa žice' i te neobične akorde. Iz svojeg svijeta, sarkastično, ponekad se podsmjehujući ne samo 'novoj srpskoj sceni' (u šašavom komadu "Ataol", možda ironiji na Petrol?) već i mnogim vedetama komercijalnog i tzv. indie-rocka. Voli se iskreno sprdati baš upravo kao The Residents ili Zappa s uobičajenim standardima, te u svakoj pjesmi donosi svoj originalni pečat trudeći se da ne nalikuje na nikoga. A vrijedi spomenuti i slatku posvetu hrvatskom originalnom izvoznom artiklu, instrumentalu "Bajadera" koji uz sarkastičnu vox-extended tehniku i fućkanje ustvari veliča ljepotu i užitak okusa zaista ukusne, fine i cjenjene čokoladice koja je za prosječan džep Hrvata i ex-Yu stanovništva preskupa (5 eura za desetak smotuljaka, ujebate, ne dam, samo uzimam kad mi netko ponudi...). Mogao bi Kraš ovo čisto komotno uzeti za reklamu i od ovog (polu)instrumentala napraviti artistički video-spot. Efektno bi odjeknuo ako se sjećate da je jednom davno otkačeni lik iz Rokera s Moravu (e, skroz sam mu zaboravio ime) bio u reklami sladoleda 'naranjito' zagrebačkog Leda prilikom Mundiala '82 u Španjolskoj.

Svakako ne treba zaobići niti "Pirbasong" koja po temperamentu ima ponešto s manje znanim i ne često spominjanim mračnim laganim Joy Division klasikom "I remember nothing" s neponovljivog debija "Unknown Pleasures" (1978). Sjećate li se kako zvuči ta pjesma? Interesantno je za usporediti ih. Ian Curtis je mračno, ali i plačipičkasto u metaforama govorio o svojem svijetu u kome osim kupovanja ploča i ispijanju bljutavog piva u mančesterskim pubovima nije imao nikakvog drugog zadovoljstva (a tada osim Kevin Keegana engleska nogometna reprezentacija nije imala niti jednog velikog aduta), a Mršavi pas mu je sarkastično, gotovo s istom melodijskom interpretacijom i daleko vedrijim raspoloženjem odgovorio 'piiirbaaasong/ pivo, pivo song' pri čemu je objedinio 'pir' (zabavu) i slovenski izraz za pivo ('bira/ pira'). Jako domišljato, inteligentno, duhovito, te premda jest u suštini mračna pjesma, vrlo je zabavna i teatralna u izvedbi Mršavog psa.

Biti originalan u popularnoj, a pogotovo alternativnoj glazbi ovdje na našim prostorima je jalova stvar. To malo tko razumije ograničavajući se na svoj poznati svijet koji rijetko kad dođe do granica velikog genija M.E.S.-a. Mršavi pas nije poput njega, ali u prvih nekoliko uvodnih pjesama, osobito u "About money" (na engleskom) zvuči kao pljunuti alternativni car iz Manchestera kome su se u elektroničkoj kombinaciji s gitarom priključili i minijaturni duhači iz nekog cirkusa. Mjuza je raštelani post-punk/new-wave, nedovoljno složena, raspadajuća i u tom kontekstu treba gledati, slušati i prihvatiti cijeli album. Namjerno ispadanje iz taktova, poremećena sirova produkcija bez nekakve suvišne ljepote i sarže da bi taj njegov stil mogli prihvatiti i tvrdokorni pristalice alternative. Ovaj Mršavi pas je, kako god se uzme uistinu alternativa u srži. Ima kratke pjesme koje nisu niti punk, a niti hardcore ili indietronica, uglavnom su lo-fi zapisi i radi baš kao M.E.S. Svaka pjesma je drugačija, poneka zaista blesavi ispad, ali na eksperimentima se rađaju hrabri. Pas je izgleda momak koji razmišlja na duge staze i strpljivo gradi svoju budućnost. Od jednog do dva slušatelja koji ga razumiju. Polako i strpljivo prema gomili. U Britaniji se to izgradi već nakon prvog-drugog albuma, a kod nas to ide jako teško i užasno sporo.

Nemoguće je dokučiti relativno prihvatljiv jazzy-rock/blues komad "Da daranda" koji se pretvara u neobične vokalno-gitarističke egzibicije i pomahnitale krikove (samo 3 minute) ili fantastično komičan hardcore/electro instrumental "Doubler punker" koji ima više sa Zappom i The Residents negoli s punkom. U šašavom tekstu jedne od najduljih kompozicija "Layonel" (čak 4 i pol minute) otpjevanom kroz akord provlači se bizarna priča o trovaču tortama (ha-ha-ha!), a u vrlo sličnoj "Kad dođe maj" s pompozno sterilnim restoransko-svadbenim klavijaturama, namjernim dakako, mistificira o stanju besvjesnosti. Možda o smrti. "Blajburg" je opet bizarna usporedba s čuvenim stratištem i vikendom pospješena starinskim, ali baš prastarim melodijicama r'n'r u začecima iz 1955. s gotovo electro-hardcore nabojem Atari Teenage Riot. Sumanuta kombinacija.

Naslovna "Slitzweitz" je pravi alternativni hit ex-Yu 2013. godine. Onako kako to i treba zvučati, s primjesama retro electro-popa Gary Numana, Kraftwerk i elementima Talking Heads - 'Švic-vajc, nismo mi pilići, nije ovo Afrika ka-ka-ka/ slobodna zona samo za nas ko' Kanada, Guadalahara'. Pretposljednja laganica "Nevidljiva zvezda" mada ima užasno loš izbor boje klavijatura uz jako dobro porašpani brundavi noiserski bas je ustvari ironična balada novovjekovnog punkera koji govori o 'poznatom smradu grada' svojoj 'maloj zvijezdi podzemne šume'. Romantično, Bowievski/ Peter Murphyijevski/ Dali's Carovski uvrnuto, ekscentrično, sentimentalno i alternativno. Ma, odlično!!!

Bez obzira na prilično dugačak vremenski opseg koji može i da smori (sat i petnaestak minuta), loš punkerski vokal, prilično plitku kućnu produkciju na PC-iju i daleko tananiji drugi cd ('nasmešite se deco, pukla žica deco', pjesma "Nasmešite se deco"), ovo je do sada najbolji i najkomičniji rad subotičkog zabavnog alternativca koji je ustvari čisti Charlie Chaplin u atomsko doba elektronike, post-punka, rocka, bluesa i lo-fi/sam svoj majstor/režiser operacija.

Slušati (sa ili bez) predrasuda, nema grešaka ako se otvori srce za ovog otkačenjaka koji vodi sa zečevima do pobede!!! Brzi, plahi i plašljivi, ali uvijek simpatični, snalažljivi i fleksibilni.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/08/2013