Debi album švicarskog kvarteta iz Lausanne sniman je čak u 3 različita studija što je, mora se priznati jedan od kurioziteta s obzirom da bend postoji od 2009. Tako friški bendovi u principu prakticiraju snimanje 'live' u studiju, pa se tek onda idu igrati s produkcijom i studijskim finesama, no ovim momcima je očito dozlogrdila ona klasična priča od demo faze do mukotrpnog traženja zvuka koje se ne tako rijetko znade protegnuti na godine i godine sfućkanog vremena najboljih dana života na bezuspješno izmišljanje tople vode.

Izgleda da su Ed (gitara, vokal), Moos (gitara), Robin (bubnjevi) i Max (bas) već odmah imali dovoljno jake i dobre pjesme koje ne vrijedi uzalud potezati po ladicama čekajući da sazriju, a neke od njih su napisali Julien James Waroux i Mehdi Guerroury, a u jednoj im je pripomogao na basu Sebastien Pittet. Ne znam tko su ta imena, no očito je u cijelu ovu igru uključena prilično široka infrastruktura ljudi i tehničara. Evo, tako su bubnjevi snimani u La Cave studiju, gitare i basovi u La Blanche Maison, a vokali u Blend Studios uz pomoć Antoine Estoppeya. Za cijelokupan zvuk je zadužen Raphael Bovey, a tu su još i popratni dizajner, fotograf i cijeli serijal ljudi, te čak tri etikete koje distribuiraju album. Također spominju još barem 100-tinjak imena osoba i bendova koji su na tko zna koji način učestvovali i pomogli u realizaciji, između ostalih i naši poznanici Elizabeth, Helmut i Feueurzeug. Što se na koncu dobilo? Izuzetno snažan, produkcijski odličan album na razmeđi hardcorea i nekolicine stilova od groove i death/thrash metala do grungea. Mnogo toga je uspješno utrpano u zavidno aranžirane pjesme koje obiluju različitostima s koherentnim smislom 'ničega previše - ničega premalo' u optimalnim duljinama u prosjeku od oko 4 minute. Ritam sekcija je ponajbolji dio benda, šara od nemila do nedraga s diferencijalnim taktovima u kojima ima svačega izmjenjujući u samo jednoj pjesmi po 4-5-6 tempova s kojima doslovce ne znate u kojem smjeru će se iznenada okrenuti. U tom pogledu imaju vrlo složen smisao za kompleksnost i nije na odmet ne primijetiti da imaju progressive karakteristiku za hardcore-metal. Bas je izuzetno moćan i brundav, toliko snažan da gotovo 'sakrije' gitaru, no zato je gitarist staloženo distancirao svoj zvuk i stil u kome osim vrlo savitljivih, ne osobito tipičnih heavy riffova ima i mnogo tehnikalija, efekata, pa i jazz/fusion elemenata. Vokal Eda je tipičan hardcoreaški, vrlo razumljiv i bijesan poput Henry Rollinsa mada stari Henry nikad nije bio, čak niti u mlađahnim danima Black Flag toliko gnijevan. Svaka čast malom tetoviranom starcu, utirao je puteve za generacije koje će još jako dugo slijediti njegov način izražavanja, no došlo je vrijeme da se pojave i bolji od njega bez obzira što naoko djeluju kao da nisu studirali na Harwardu i gutali gomile filozofskih djela.

Deset odličnih pjesama u trajanju od 40 minuta referiraju različite priče o ljudskim karakterima, iluzijama života, predrasudama, bespredmetnim pametovanjima, pohlepi, a odreda se obrušavaju na pokvarenost i izopačenost gotovo obrazlažući poput kritički nastrojenog filozofa. U tekstovima se ima šta za čuti vrlo inteligentnog i smislenog, a ponekad Ed pozove i na otvorenu borbu, gotovo angažiranu, no ne u onu 'prsa o prsa', već na konfrontaciju s jasnim prezirom gdje je najveći ratnik čistog srca i zdravog razuma. Glavna bitka se, ipak, odvija u glavi, pa se stoga sasvim logično album i zove "Drift". Naslovna pjesma, sa zavodljivim početnim grungerskim riffovima i Soundgardenovskim arijama smještena pred sam kraj albuma je jedan od lirskih vrhunaca s vrlo zapetljanom tekstualnom dramatikom o cijelom serijalu ljudskih normativa ponašanja koji šikaniraju povođenjem, nakanom, ciljem i željom da neprestano budu u toku (iliti trendu) bez obzira na sam smisao 'glavne struje' za kojom su se poveli. Naravno, veoma je moderno snimati i vlastite porniće, te ih plasirati na internet, a o tome govori predzadnja pjesma "Gangbang". A zadnja "Eins zwei die" je čista ironija na takav stil života s himničnim refrenom i može im u budućnosti postati jednom od bitnih pjesama; središnji dio je nevjerojatno lagan, odsviran finim staccato tonovima koji se sistematski razvijaju nakon breaka u veoma dobar psihodelični hardcore finiš.



Prvi dio albuma razvezuje i raspreda jako dobru priču, intrigantno sročenu, no od toliko dobrih pjesama, gotovo da i ne znate koju bi ste naprosto izdvojili. U uvodnoj "Cliff" odmah vas dočekaju rafali snažnih bubnjeva i fino izbalansirane gitarske solaže koja odmah ide u groove tempo s funk karakteristikama, jednostavno vas nakon već prve tri minute ovaj bend razoruža da ste jednostavno nemoćni pred ovom snažnom mašinerijom kompleksnog zvuka i odličnog teksta od kojeg možete ostati ošamućeni. "Ad hoc" je daleko jednostavnija barem što se tiče refrena koji je u oldschool hardcore tempu Black Flag, no sve prije i poslije njega je čisti perfekcionizam u tromijem tempu. Gitarska solaža je, pak podebljana brzim tempom i čini se kao da su barem 5-6 'stavaka' pjesme slijepljeni i aranžirani od utjecaja nekih jako dobro znanih bendova. "Drone" ima tromiji tempo u početku, pa se razvija u mid-tempo, pa ima malo urnebesnog, pa laganog, posve atmosferičnog, doslovce vas pljuskaju 4 i pol minute. Najkraća "Rough" je klasičan nabrušeni post-hardcore s elementima metalcorea i za prvo upoznavanje s bendom bi mnogima najbolje sjela. Međutim, radi se o 'najslabijoj' pjesmi... "80 years to learn nothing", vrlo poučna stvar na tekst Julien James Warouxa s elementima najboljeg Henry Rollins Banda i vokalnim death efektima je jedan od vrhunaca albuma, a znatno 'lakša' "Ossified" u kojoj se pojavljuju i višeglasne arije, te "Catch yourself" s ponovno Rollinsovski teškim filozofijama otprilike na razini "Do it" i "End Of Silence" samo pridonose ovom nevjerojatno moćnom albumu.



Ovdje sve frca od kompleksnosti, ponekih vrlo lijepih gitarskih dionica, odličnih tekstova koji govore o životu i intenzivnom nezadovoljstvu postojanja, snažnim tempovima, čistom svirkom, sjajnom produkcijom i pjesmama u kojima je teško odrediti koja je bolja. Jest, ovo možda nije glazba za ljubitelje klasičnog hardcorea i metala mada spajaju obje opcije, ali su se ovi Švicarci potrudili napraviti izuzetno hrabar potez ujediniti dvije bratske zajednice u jednu s jakim ideološkim pjesmama i mnogim stilskim različitostima u kojima se osim spomenutih idola naziru i tragovi Machine Head, Testament, Slipknot, Gojire, Meshuggah i Pantere.

Odlično!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/07/2013

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s bendom, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "bagheera", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, dobit će primjerak ovog albuma.