Drugi EP pariškog trojca iz Drancyija je svakako veliki otklon od njihovog debija "I'm A Dancer" iz 2012. godine koji je bio žestoki alter-rock s natruhama post-punka, punk-rocka, surfa i grungea. Ne sad da je ovo pretjerano sjajno, ali svakako jest drugačije kao da je u pitanju sasvim drugi bend.

Zvuk je otišao u daleko žešćem smjeru s konotacijama modernog metala i stonera, a vokal Denis Malbranchea je postao hrapaviji i malčice grublji, metalskiji, taman idealan za ovu glazbenu smjesu stilova. EP ponovno ima samo 4 pjesme, ovaj puta nešto dulje (17 i pol minuta), no zato su momci na žicama pritisli distorzije i šibnuli vrlo agresivne, ali kontrolirane sintagme s odjekom svakodnevnice u jednoj od najvećih europskih metropola uzvikujući brundavim i režavim glasom da niti kod njih nije nešto osobito bolja situacija što se tiče životnog standarda i uloge pojedinca u pretjerano izrabljivačkom društvu pokvarenih kapitalista.

Uvodna "2000 times" je odličan i melodičan stoner u mid-tempu koji će bez ikakvih problema sjesti fanovima Soundgarden, a Malbrancheov vokal nesmiljeno harmonično dodiruje onu čuvenu paralelu Robert Planta i Chris Cornella u znatno višljim registrima. Pred kraj pjesme tu je i kraći gitarski solo kakvog na debi EP-iju nije bilo. "This ain't no hit" je u stilu funk-iranog stonera, vrlo je plesna i mada sama po sebi nalaže opoziciju komercijalnog hita, ovo jeste bez ikakve predrasude - hit. Fino i kompaktno odsviran sa sjajnim plesnim 1/1 groove nabojem kakvog recimo kod nas imaju Skaut na nastupima uživo. "Set to drown" je tromiji komad u trajanju od 5 minuta gdje nadosnimljena gitara fila mnoštvo intervencija pod očitom blues betonažom zalivenom s modernim metalom i glazurom s alternativne strane. Još jedna jako dobra pjesma. A posljednja "B.B.#1 (silence)" osim što očito govori o najpoznatijoj osobi s tim inicijalima (kod nas bi bio Branko Bobetko, ha-ha-ha) koja je zbog poreza otišla iz Francuske je prilično eksperimentalno produciran komad (5 minuta) u kome se izmjenjuju odlike benda iz grana industriala pomiješanog s grungeom, psihodelijom i space-rockom. A Malbranche ovdje ima gotovo još i ponajbolji vokal koji podsjeti na neobičnu mješavinu grčevitog Kurt Cobaina i visokog registra Ozzy Osburnea u potpunosti dokazujući zbog čega se ovaj EP i zove 'ja sam pjevač'.

Odlično pjeva, mora mu se skinuti kapa, a i bend je pošteno odradio glazbeni zadatak. Uglavnom, ovaj bend zaslužuje svaki respekt napravivši puno bolje ostvarenje od prvog EP-ija i valja očekivati treći.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/07/2013