Industrial bend iz Philadelphije pokrenuo je 2008. pjevač Chris Bollinger, no kako nije bio zadovoljan s pratećom ekipom glazbenika utrnuo je rad bez ikakvog ostavljenog zapisa. Kad je početkom 2011. upoznao lokalnu legendu Tim Chandlera (najpoznatiji po radu u projektu Cyclical) i izmijenio neka iskustva, odlučio je ponovno pokrenuti bend tražeći novu postavu. Nakon nekoliko mjeseci rada već su se nazirali obrisi nekih pjesama u kojima je Bollinger 'pjevao', programirao ritmove i baratao sa zvukovima i samplovima, a Chandler svirao bas i synth. Na probe su zvali nekolicinu gitarista, no niti jedan im nije odgovarao sve dok početkom 2012. u njihovu gajbu nije došao Chris Pasquarelli koji ih je zadivio razbijenim metaliziranim zvukom. Shvatili su da je to upravo ono što traže, te su čitavih godinu dana usavršavali i dotjeravali materijal za ovaj prvi EP.
Možda je za punih godinu dana rada 28 minuta materijala premalo s obzirom da je uobičajeno čitav album napraviti u studiju za mjesec dana, no analizirajući ovaj debi neosporno se stiče dojam kako su muzičari bili isključivo nošeni konceptom, pričom, detaljima i željom za što originalnijim izrazom potisnuvši osnovnu glazbenu formu izvan upotrebe. U press materijalu su naveli neke svoje uzore poput Ministry, KMFDM, Coil, Skinny Puppy, White Zombie, Nine Inch Nails i Rammstein, no teško da se ta veza osjeća direktno u ovih 6 pjesama koje su prilično različite jedna od druge budući da ovaj trojac voli obilato eksperimentirati sa zvukom neprekidno posežući za izlaskom iz standardnih klišeja. Treba napomenuti da je Chandler samo studijski suradnik, a na koncertima nastupaju kao dvojac - Pasquarelli i Bollinger.

Zvuk je sirov, pravi underground s vrlo dobrom produkcijom u starinskom industrial stilu ranih 80-ih kada žanr još nije bio inficiran sa silovanim tenzijama house/disco ritmova, te kada su izvođači ovog kova s pravom slovili kao potpuna opozicija komercijalnoj struji. Odnosno, Varicella nije očito isplivala iz one etike 'hajde da budemo alternativan bend', već su oni bez ikakve sumnje prirodno talentirani da razmišljaju i rade drugačije poput primjerice Laibacha, Throbbing Gristle, Front 242 ili Einsturzende Neubauten na čije, one najranije, pjesme i radove ne možete nikako bezbrižno zaplesati nošeni zamamnim pop referencama kao što je to bio slučaj tokom 90-ih kada je čitav žanr otplovio u svjetski mainstream fenomen.

Na samom početku vodeću ulogu u svim pjesmama ima Bollinger od kojeg je teško očekivati da zapjeva. On mumlja, izbacuje spoken-word vokale, mantra, reži, stenje, no niti najmanje ne pokušava zapjevati bilo kakvu, pa makar i polumelodičnu ariju. S obzirom na individualne afinitete slušatelja, ovakav način interpretacije se može činiti dvosjeklim mačem, osobito i zato što vokale većinom propušta preko grubog, zategnutog i muljevitog tune efekta, no u svemu tome ima onog originalnog šarma grubosti kakav je recimo nekad krasio Laibach u 80-im godinama. Teme su mu lirski prožete opasnim, zastrašujućim, sotonističkim i vulgarnim opsesijama sa otrovnim sadističkim stavom koji nije daleko od death/black-metal etike, mada bi se moglo primijetiti da u tom pogledu još nije razvio adekvatan smisao za crni humor ili konkretnim socio-političkim angažmanom koji bi sav taj zlonamjeran naboj uokvirio u dorečenu poantu. Za sada to funkcionira kao smrtno ozbiljan gard, prilično ukočen i statičan bez nekih jasnih horizonta samo s ciljem da širi negativnu energiju podmukle agresije.



U srazu sa glazbom takav mračni hedonizam poprima još stravičnije razmjere kad se stavi cd u player i krene uvodna "Where does evil live" isklesana sa repetirajućim samplovima bubnjeva koji ne služe u svrhu plesnog ritma već pojačavanja iznimno korozivne obredne atmosfere poput neke 'crne mise'. Naslovna "We belong dead" s pulsirajućim basovima a'la Throbbing Gristle, a i mumljajućim vokalom nalik na Genesisa koji počinje svoju prvu priču o vraškom nestašluku reže sa minornim gitarskim riffovima koji su zajedno s mid-tempom van bilo kakvog klasičnog poziva na ples. Na ovo se ne može plesati već samo 'mantrati', a to je upravo ona pomaknuta, alternativna karakteristika Varicelle. Dvije ponajbolje pjesme "All hail" i "The sound of four" (sa pritajenim harmonijama neo-folk fanfara) donose sirovi i eksperimentalniji zvuk Ministry, KMFDM, Nine Inch Nails, White Zombie i Skinny Puppy, no to sve lebdi u tribalnim sferama. Vulgarno-iritantna "Obsessed with FlashFuck slave" odskače po kreativnoj šupljini s previše repeticija u koje su nabacani različiti vokali, a posljednja "Burning inside" najviše od svih zamiriše na Ministry zbog vrlo žestokih thrash riffova, no dojam je da se Bollinger mogao vokalno i bolje izraziti.

S ovakvim kontrastima hipnotičkih tempova (mada jesu u suštini plesni), mantrajućim atmosferskim egzibicijama i provokacijskim tekstovima, ovaj debi EP ide ravno u glavu da izazove reakciju slušatelja. Bilo kakvu, ali je mora biti. Od ovakvog stila se ne može ostati ravnodušan kao od primjerice gomile istih pjesama Ministry, no za ljubitelje razonode, ovdje se malo šta može pronaći. Ovo je prvenstveno namijenjeno pravim poklonicima izvornog industriala pomiješanog sa EBM elementima, te se od Varicelle sasvim sigurno u budućnosti mogu očekivati kojekakva zanimljiva i intrigantna ostvarenja. Mene osobno najviše od svih starih majstora ovo djelce podsjeća na hipnotički ekspresionizam Cabaret Voltaire iz perioda 1979-1983 mada su oni bili daleko hladniji i mekši u zvuku, ali struktura kompozicija im je otprilike vrlo slična. Ovi momci definitivno imaju svoj originalni stil prožet programiranim samplovima i matricama sa metal riffovima. Samo treba dati još vremenu da pokažu šta sve mogu i koliko su sposobni istražiti do srži stare standarde žanra kojima se danas malo tko vraća.

p.s. za sada valja zanemariti jako loš i statičan scenski performans. Moj savjet je da u živu svirku uključe i bubnjara kao nadogradnju ritam mašine jer po onome što se može pronaći na youtube manjka eksplozije i groove-a.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/07/2013