Švicarski trojac iz Ženeve osnovan je 2010. i u vrlo kratkom roku realizirao je iste godine EP "Benefit Of The Doubt". Nekoliko puta su mijenjali postavu, no originalni članovi Al Castro (vokal, gitara) i Math Sink (bubnjevi) su ostali kao jezgro benda u kome je trenutno i novopridošli Ralph Despas (bas). Koncem 2012. godine objavili su ovaj prvijenac kome se potkrala jedna promotivna greška - na njemu je otisnuto samo 12 pjesama. Skladbe "Night's damp" i "Innerwar" su izostale, no u drugoj ediciji će biti uvrštene na njega, a mogu se poslušati i skinuti s njihove bandcamp.com stranice.

Glazbeno se protežu na smjesu moćnog alternativnog rocka čija epoha završava sa grungeom, elem, kombiniraju mnogo toga iz ostavštine kojoj je grunge bio unuk - blues, r'n'r i ono što je kasnije prozvano stoner. Tako na samom uvodu prakticiraju pravi brzi i moćni grunge "Ha ha ha uh", no dalje slijede daleko tromije pjesme u stilu hard/blues-rocka 70-ih: "Devil's waiting for us to fail", "Love's a weapon", "Cold snakes"... Zvuk je kompaktan, gitara kombinira tromije riffove, poigravanja i katkad vrlo dobre solaže, a interesantan je bas koji često zamijenjuje ulogu riffove svojim brundavim štimungom. Vokal Al Castra je također vrlo dobar, rockerski rezak podsjećajući da su mu očito uzori bili Robert Plant, Chris Cornell, a i neki gothic vokalisti sukladno s tenzijama tema o kojima pjeva, a one su uglavnom o ženama, ljubavi, unutarnjem ludilu i duhovosti iz individualne prizme kojom sugerira na kidanje lanaca monotonije i afekta prema društvu koje je uspavano i nezainteresirano za bilo kakve interakcije. Primjerice u "The 5th" dobiva se vrsan Smashing Pumpkins iz grunge dana, a u "Ain't gonna tell you lies", jedinoj s gain gitarom samokritičan odnos prema loše postavljenim emocijama.

Na sredini albuma dočekuje pravi blues-rock "We have to be free" prošaran i atmosferičnim jazzy elementima gdje se Al Castro pretvara i u vokalista nalik na Mike Pattona, a uz to piči i osebujnu gitarsku solažu. Pa onda još redaju snažne grunge/blues "These little pricks" i "Got the devil" (ova može bez ikakvih problema u katalog Nirvane i Foo Fighters), dok su na samom kraju klasične stoner-rock skladbe s ponekim daškom RATM i Black Sabbath.

Očigledno je da se bend još uvijek traži u zvuku, izrazu i stilu, te da ima volje upuštati se u angažirane teme koje doživljava iz individualne prizme. Dobro i kvalitetno sviraju uglavnom u mid-tempovima, a svakako najeksponiraniji je vođa, frontmen i gitarist na kome očito leži sav kreativni potencijal ovog obećavajućeg benda.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/07/2013