O ovome bendu iz Gornjeg Milanovca na webu nećete pronaći skoro nikakve informacije. Čak niti da su osvojili 1. mjesto na Demofestu 2011 Jelen, ali su zato barem na omotnicu stavili etiketu festivala, da se zna.

Bend čine Ivan Kovačević, Đorđe Novaković (sva sreća, nije Novković, ha-ha-ha), Mirko Šćepanović i Bojan Kecović. Na ovome albumu imaju 13 pjesama, 10 ih je imenovano plus još i 3 'bonusa' koji nemaju imena, ali poredak pjesama na cd-u ne odgovara redosljedu otisnutom na omotu i to predstavlja pravu konfuziju. Zvuk im je otprilike u indie-rock fazonu s elementima post-rocka/post-punka, uhvatili su se trenda 21. stoljeća s kojime dobro barataju naglašavajući laganije dionice s dinamički usklađenim gitarskim distorzijama, a da su žešći, mogli bi biti i post-metal a'la Cult Of Luna, Isis i Neurosis. 'Clean' vokal je na srpskom, pjesme su im relativno kratke i vidi se da šaraju s mnogim utjecajima uključujući i nezaobilazne Radiohead i Sonic Youth. Tekstualno vole biti veoma sofisticirana hrana za mozak svodeći se na neodređeno otuđenje bez ikakve angažirane, a i adekvatne priče što je uočljiva boljka nekih bendova iz opusa nove srpske scene. Produkcija albuma je relativno dobra (normalni melodični basovi, kombinacije amplificiranih i distorziranih gitara, jednostavni ritmovi), a meni osobno najbolji dio benda je odličan vokal. Jest, povremeno je patetičan u gnjecavo prigušenom brit-pop stilu s elementima vibrirajuće drhtavice Johnny Lydona (najuočljivije u akustično-amplificiranim pjesmama "Mc3" i osebujnoj laganici "Neman" koja prilično nalikuje Radiohead), no u principu jako lijepo pjeva, ne repetira i ne smara s refrenima, alternativan je i može upecati 'od prve' ako volite ovakav izraz. Duboko je ukorijenjen u snažan, ponekad vrlo psihodeličan background na relacijama vrsnih svjetskih bendova koji se kreću u ovom smjeru.

Od žestokih komada izdvajaju se prve dvije uvodne kojima uistinu nisam odgonetnuo naslove (druga je Lunar-ovski instrumental), potom treća za koju 100% garantiram da se naziva "Lija", te pred sam kraj albuma najdulja s refrenom 'ti nisi svoj' (skoro 6 minuta u post-rocku s blagim post-metal stilom) i najbrža "Usrana stvarnost" s gotovo nabijenim h/c-rock tempom. Ima i jedna nalik na kombinaciju EKV/ P.I.L. iz epohe "Album" (1986) i "Happy?" (1987), čini mi se da je riječ o naslovu "Vreli dan". Ako se ne varam, Zdeni se desio kuršlus prilikom copy/paste presnimavanja na cd da su kompozicije poredane abecednim redosljedom i onda - uh...

Cd treba ponovno aranžirati po originalnom redosljedu. Ovo je velika zbrka za koju nije bend kriv.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/06/2013