Paralelno s audio cd-om objavljena je i filmska video-adaptacija "Legion Of The Black" s glavnom ulogom mlade obožavateljice benda koja se nalazi u mentalnoj klinici iz koje pokušava pobjeći sakrivši se u militarističku vojnu organizaciju F.E.A.R. Koncept je diskutabilan; za jedne je krajnje smiješan i nezanimljivo naivan, a za druge uzbudljiv i ambiciozan s odličnim rezultatima. Ja tu ne bih demagogizirao, stajem na ovu drugu stranu. Album je odličan i već dugo u ovom odavno ishlapjelom žanru nije bilo ovakvog djela. Queen su svoje strahote odavno završili, Freddy je znao napraviti sjajne pjesme (bez daljnjega), ali je znao i pretenciozno seruckati do povraćanja.
Kako god, mnogo negativnog feedbacka lomi se na račun glamuroznog imagea benda koji zrači arogancijom i usiljenom prepotentnošću, a ulje na vatru je dolijano i činjenicom da je ovdje riječ o stanovitoj epskoj rock-operi nalik na čuvenu "Tommy" s izletima u eksperimente koji su razbacani između pjesama u obliku 6 kratkih komada od kojih 4 nose naslov "F.E.A.R." (s dodacima u nastavku naslova). Sam stil glavnog nosača od 13 klasičnih kompozicija proteže teatralni punk/glam/hard-rock/oldschool metal s mnogo utjecaja Guns'n'Roses, Kiss, Motley Crue, Bon Jovi, Him, te pokušajima dozivanja solaža Slasha i Malmsteema, kao i sweet-metal konotacija 'catchy' melodija.

Naravno, u prvom redu se pjesme očitavaju u gomilama riffova i skala od kojih mnogi poživčane, ali pobogu, ovo je postavljeno kao komercijalno, a ne alternativno djelo koje bi moglo uzdrmati glazbene istraživače i inovatore rocka. Tu su prisutna zborska višeglasja benda s nekoliko kraćih solo dionica gostiju, a vodeća uloga na vokalu pripada jedinom originalnom članu benda - frontmenu i klavijaturisti Andy Biersacku koji je teme lirski prepleo s duhovnošću, neuspjehom u društvu i općem osjećaju otuđenosti ljudi koji u takvom društvu odrastaju. Naravno, tu je i nezaobilazna patetika kada se seciraju njegovi tekstovi, nekome će nadebelo smetati dionice violine, violončela i piana Jinxxa, kao i pompoznost cijele priče, no stavi li se na vagu spomenuti "Tommy" ili neke druge rock-opere i mjuzikli ("Jesus Christ Superstar" ili "Hair", pa i naš "Gubec-Beg"), ovo je posve drugačija, daleko žešća i rockersko-metalski nabrijana priča koja govori iz aspekta današnjice. Jest da je glazbeno stilski poprilično ostala u periodu 70-ih i 80-ih kada su se po mnogima dešavale najveće strahote i sranja u rocku (Queen, Status Quo, Sweet, Slade, Dire Straits, Billy Idol, Manowar, Europe, Bon Jovi, Skid Row...), no ima veliku snagu himničnih pjesama otpjevanih clean vokalom, te po meni, veoma zanimljivu i zabavnu priču koja barem u ovih 50 minuta romantično odnese u jednu bajkovitiju percepciju doživljaja svijeta koji se konačno 'ne događa meni ili vama' već nekome drugome.

Što ima loše u tome da bend manipulira sa estetikom već urađenog, pobogu, pa nema umjetnost neku striktnu određenu formulu, u njoj se svatko može izraziti kako god hoće, svojevremeno (davno) su kritičari bili zbunjeni s new-romantics pojavama i nisu znali kako da ih tumače, no ostale su pjesme. A Black Veil Brides su ih ovdje nanizali još bolje nego li na prethodnom, vrlo dobrom "Set The World On Fire" (2011, USA no.17, UK no.54) isporučivši kroz koncept albuma barem 5-6 velikih hitova koji samo čekaju da se kad-tad plasiraju u radio eter, a s tim nakanama je napravljen i cijeli ovaj projekt. Da ima priču koja vodi slušatelja, te da mu pruži barem jedan nezaboravan "Final countdown", naravno od Europe. Jest, mnogima je ovo bila seljačka pjesma, a mnogima hitčina.



Tako odmah na samom početku nakon kratkog uvodnika "Exordium" i Guns'n'Roses/The Cult-ovske "I am bulletproof" dolazi idealna himna za doček Nove godine - "New year's day" koja će bez ikakve sumnje postati rock-klasik s odbrojavanjem od 5 do 1. Nadalje se redaju himnični komadi "Wretched and divine" (s primjetnim metalcore elementima), "We don't belong" (s utjecajima Depeche Mode i Paradise Lost), Nickelback-eovska "Devil's choir", potom jednostavnija "Nobody's hero" a ima tu i prilično naivnih pjesama poput "Resurrect the sun", "Days are numbered (feat. Bert McCracken of The Used)" ili bespotrebno napornih (kompleksna "Shadows die"). Iznenađenje ili ne, je kratka akustična laganica "Done for you" s kojom se razbija žestoki zvuk, kao i još jedna balada "Lost it all (feat. Roberta Freeman and Juliet Simms of Automatic Loveletter)" potkrijepljena elektronikom, violinom, gothic-rockom, kao i poduljom gitarskom solažom.



Ipak, glavni hit "In the end" dolazi na samom kraju albuma i sve će podsjetiti na finski Him od kojih ih jedino odvaja violinska dionica i učešće violončela.

Priznajem da sam već prestar za ovakve bendove, ovo je ipak okrenuto ka tinejdžerima koji vole furati svoj šiminkerski gothic/metal-rock film i razvijati ga po volji, no da sam ja u nekim sličnim godinama, sasvim sigurno bih se 'navukao' na ovaj njihov šmek koji nadebelo miriše na The Sisters Of Mercy, The Cult i The Mission koje sam nekad jako davno volio.

Uvo uopće nije loše kako se priča.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/05/2013

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s Universal music, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "blackveilbrides", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.