Kombinacijom laganih post-rock s odriješitim hardcore tempovima, ovi Švicarci stupaju utabanim putevima post-metala isporučivši 9 kompaktnih kompozicija u različitim duljinama od minute i pol u ambijentalnom instumentalu "They thought in could tame and horsewill" do deset minuta dugačke završne "Swelling shores" u kojoj je prikazan sav čar njihovog kompleksnog stila s naglašenom, vrlo sporom, ali uspjelom dramatikom. Ambijentalni dijelovi i atmosferični gitarski pasaži s jedne strane, a s druge nabrušena dinamika kojom se dižu tenzije od kompozicije do kompozicije s uobičajeno grčevitim grubim harsh/growl vokalom. Bend je osnovan 2011., a na ovome albumu prisutni su bili Juan Pablo (vokal, ex-Erradic), Bruno Allaki (bubnjevi), Etienne Ducommun (bas), te Bruno Cetrangolo i Raul Bortolotti (gitare) s time da ovaj potonji svira i klavijature te je član benda Kruger i The View Electrical. Tako se od pjesme do pjesme nižu različiti oblici i inverzije koje u nekim segmentima dosežu čak i stupanj shoegazerskog stila, sve dok iznenada ne iskoči opako brundanje moćnih gitarskih riffova bez ikakvih izrazitih solaža i egzibicija. U svemu tome se proteže tajanstvenost, misticizam i gorda želja za što veličanstvenijim i raskošnijim aranžmanima protkanim surovim pristupom uništavanja 'načela i čestica'. Tehnički vrlo dobar rad staccato i legato gitara, protegnuta ritam sekcija u minimalističkim intervalima s obaveznim laganijim uvodima i moćnim krešendima izmamiti će osjetilima željim ovakvih podražaja dobar dio individualnih kalorija. Katkad prikazuju i vrlo zamršene aranžmane, recimo u "The great failure" i "Mind the axe, care for them" gdje obilato kombiniraju kreni-stani ritmiku s ubrzavanjem, ponegdje se posluže kraćim harmonijama klavijatura i gitarskim tremolima, ponegdje frontmen (ili back-vokal?) propjeva 'clean' vokalom pokazujući sklonost ka gothic estetici koja bi im vrlo dobro stajala s obzirom na vrlo tmurnu lirsku opsesiju, a ključni detalj je neprestana promijena dinamike u složenim nadogradnjama.

Međutim album pati od jedne očite stilske boljke - nema niti jednu izrazito naglašenu ili izdvojenu pjesmu, te bend nema hrabrosti upuštanja u eksperimente doslovce prangijajući ono što smo odavno naučili od Isis, Neurosis i spomenutih Cult Of Luna. Fino i vrlo slušljivo jeste, produkcija je odlična, ali manjka originalnosti koja bi No Sun In San Francisco odvojila od kurentne post-metal struje. Za sada su nade, a daljnji korak trebao bi biti daleko napredniji i barem za jednu potenciju smioniji.

Još najhrabriji kreativni učinak satkan je u dva komada koji se nalaze pred samim finišem albuma - sofisticiranom minimalističkom instrumentalu "They looked at each other knowing JF would defeat them all" u obredno mračnom tempu koji se ulijeva u pomahnitalu "Omega void" s pomalo metafizičko-ezoteričnim opsesijama.

Uobičajeni izdanak žanra.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/05/2013

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s Domino Media Agency, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "nsisf", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.