Izuzetno luksuzan dizajn omotnice cd-a od 21x13 cm finog plastificiranog foto papira za najotmjenije modne magazine, kao i same priložene trendly fotografije na njemu navesti će na osnovanu hipotezu kako u rukama držite neki šminkerski pop album. Donekle je to točno, ali samo u pogledu imagea Petre Leifert (vokal, bas, samplovi, synth, udaraljke) i činjenice da je riječ o synth-pop duetu kojeg još čini Bojan Bajić iz punk benda Diskurz (programi, snimanje, miks, produkcija). Ostali drugi parametri otklanjaju bilo kakvu pomisao o klasičnom poimanju popa.
Vjerojatno ste do sada imali prilike vidjeti i poslušati neke od singlova i video-spotova skinutih s debija ovog riječkog dvojca, te se i sami uvjeriti kako je ovo ipak prilično daleko od stereotipova Depeche Mode, Soft Cell, Blancmange, Pet Shop Boys ili La Roux koji su se mogli nazrijeti iz sveukupnog početnog dojma. Laifert su daleko više na strani mračnjaka, tragičara, promatrača osobnih i tuđih paklova, te pomalo i eksperimentalista varirajući između postulata synth-popa, electro-industriala, EBM-a, gothica, punka, new-wavea i post-punka. Mnogo toga u njihovim stilskim izrazima vuče korijene još iz epohe Joy Division, Suicide, Cabaret Voltaire i prve faze The Human League ne izostavljajući individualni mračni post-punk leksik otprilike blizak Siouxsie And The Banshees (a i ponekim avangardnim sklonostima Tuxedomoon), što sve skupa miriše na onaj poznati trade mark etikete Play It Again Sam. A nije naodmet niti ne spomenuti da postoje vrlo bliske sličnosti i sa zagrebačkim Umrijeti za strojem, Split Personalities i 0.5, kao i nekim pjesmama prvog ex-Yu synth-pop benda Beograd.
Glazba je redom plesna, usmjerena na zamračene 'twilight zone' podije prošarana jednostavnim 1/1 tempovima ritam mašina, synth-pop obrascima s izrazitim punkerskim imitacijama pjesama od 3-4 akorda gdje se riffovi pretvaraju u koloplet elektronskih minijatura i basova uz obavezni dodatak specijalnih efekata koji proširuju kapacitet prostornosti. Opseg glazbenih sfera je uistinu raskošan premda se naoko čini kako je ovo samo synth-pop. Za primjer se dovoljno podsjetiti The Human League koji su oduvijek pokazivali brojne utjecaje od soula, funka i disca, preko glam-rocka, new-wavea, new-romanticsa do avangarde i eksperimenata post-punka i industriala, a kasnije i housea, techna, d'n'b-a. Tako, vrlo slično i Laifert u svojem stilu prepliću bogatu ostavštinu kulture popularne glazbe s daleko većim posezanjem u underground i alternativne sfere koji su počeli od punka i prve elektronike naovamo. Često se u ovim pjesmama osjeti mnogo različitih fuzija i spojeva, a ono što dodaje palac gore jest da je većina ovih zvukova odsvirana, a ne klišeizirano namještena zahvaljujući kompjuterskim programima za skladanje glazbe. Štoviše, ovdje se čuju odsvirani basovi, synth linije, vrlo dobro Petrino pjevanje u akordu, te mnogo sekvenci koje aludiraju da se čisto komotno mogu odsvirati tehnikom staccato gitare pomalo i aludirajući na prisustvo glavnog oruđa rocka.
Album tek u rijetkim momentima zaigra sa živahnošću i bezbrižnošću synth-pop pjesme, a očito je da Petrina namjera nimalo nije da bude nova Marina Perazić sa lakoglazbenim i primamljivim hitovima. Ona traži puno više od vrckanja i igrica koje se vrte oko ljubavnih emocija i čiste zabave; ona traži aktivno učešće slušatelja u svijetu koji nas okružuje poprilično budno i žustro pozivajući na akciju. Mentalnu, konkretnu, stvaralačku, progresivnu, pa čak i radikalnu. Jednostavnije, ona zove na promijene, a to je onaj bitan faktor zbog kojeg se mnogim ljubiteljima synth-popa Laifert neće dopasti na prvo-drugo slušanje, te će pronaći svoje osobne razloge samo da negiraju ovaj veoma dobar album. Iziskuje određeni stupanj inteligencije, izgrađeni svjetonazor i ponajveći otklon od šabanističkog načina razmišljanja da je synth-pop samo 'zabavna' muzičica u kojoj stisneš tempo ritam mašine, filaš malo melodijice i otpjevaš neki stih s refrenčićem 'zaljubiti ću se sutra jer ja sam lažljiva'.
Kontra tome, album otvara kratki instrumental "Lepota" koji tmurnim i olovnim nabojem teških synth harmonija dočarava prokletstvo života na Balkanu, u Primorju Kvarnerskog zaljeva 21. stoljeća u kome se 'lepota' pretvorila u luksuz da se 'osjećaš loše' (kako je kazao Bokerini). Jedan od prethodnih singlova "Ništa" nema niti najmanje aluzije na slatkoriječivost pop muzičice. Pjesma je socio-politička prikazujući stanje demokratsko-kapitalističkog društva u kome 'nikad nećeš dobiti ništa'.
Naredna, tipična punk/new-wave/post-punk pjesma "Žena u godinama" je vrlo frustrirana tema o realnosti neminovnog starenja, dok se prvi izuzetan komad na albumu nalazi na četvrtoj "List". S EBM/aggro-pop kulisom ispjevana je vrlo kratka (2.21) storija o povodljivom ponašanju i bacanju po raskvašenoj ulici. Ne znam o čemu se točno radi, stihovi su dobri, ali vjerojatno je neki Petrin osobni protest u pitanju. Možda neki ulični događaj. Čim više razmišljam o tekstu, sve se dublje zakopavam ne shvatajući suštinu i šireći horizonte. "Jegulja" je totalno mračna laganica o usamljenosti bliska Joy Division, a Petra očito uživa u ovakvoj tjeskobi isporučujući fantastičan vokalni performans, ponajbolji na cijelom albumu ('stotinu ljubavi/ ne daj se Bože/ ja sam sama'). Ima tu i vokalnih elemenata Lise Gerrard, zna se, Dead Can Dance. I onda stiže malo optimizma u rasplesanoj "Promjenjiva", koja naoko djeluje kao da je emotivna ljubavna pjesma, ali ne bih se baš u to kladio. Više mi djeluje kao očekivanje dilera...
Sa zgodnim apstraktnim acid-house instrumentalom "Outro" završava ili počinje drugi dio albuma. Ima neke od vitalnih karakteristika Psychic TV i bratskih Coil kada su švrljali po plesnim inačicama koncem 80-ih i početkom 90-ih. Dosta dobro, ali kratko (2.28), kao da si uzeo poppers, ha-ha-ha. Pjesma "Suton" je jedan od vitalnih hitova u kome se prijespomenuti acid-house potpuno uobličava u svoju materijalizaciju s naglaskom na acid i refren 'mi prožeti smo samo u suton'. Nije laka stvar za shvatiti, ali tko zna o čemu je riječ, shvatiti će. Uistinu nije tema za nekoga tko nije probao o čemu govori Petra, o tom 'prokletstvu' o kome govori cijeli album "Lišće prekriva Lisabon" Električnog Orgazma. "Ptice" su najpoetskiji dio albuma nalikujući na stari duh Nick Cavea & The Bad Seeds kada su brazdili u teškim opijatima, ili, još bolje, da vratim priču na new-wave, ono što je Gile opisivao u "Krokodili dolaze" - klaustrofobiju osjećaja metaforički ispričano preko pogleda na društvenu klimu poput usuda koji sistematski dolazi da ubere svoje žrtve. Ovo je također teška i depresivna tema, a po mome jedan od ultimativnih komada cijelog albuma. U "Razum" se otkriva cijeli film ovog djela ('oni ne čekaju tebe, oni čekaj nas/ zdravi razum/ nezdravi razum') u veoma plesnom new-wave/EBM maniru otprilike bliskom D.A.F. Mislim, može značiti svašta, ha-ha-ha... Ali baš je u tom ta karika koja odvaja stvarnost od ništavila.
Treći instrumentalni intermezzo dolazi u još jednom jako dobrom plesnom komadu "Leifert ist gut" sa vokalnim samplovima između kojih se čuje 'Petra ist gut' jer je uistinu sjajna tokom cijelog albuma, a ovom prilikom je stil otprilike stacioniran u kurentni dubstep/vox-scratch s ponešto vrlo dobrih muzikalija i eksperimentarija kakve smo navikli dobivati od Kraftwerk, dakako, Leifert se to potrudio uobličiti u daleko bržoj varijanti.
Ali, Bože moj, najbolji komad se nalazi na kraju albuma u pjesmi "Stoljetna mladost" koja traje impozantne 4 minute i najdorađenija je skladba koju će prihvatiti i oni koji ne znaju šta je 'stoljetna mladost, unutarnja radost, vanjska unutranjost'. Ovo je najveći hit albuma, ali onima koji nisu isprobali te draži, moj savjet je da ih nikada niti ne isprobaju. Bolje je samo uživati u pjesmi koja je fantastična. Petra je inspirirana potpuno ignorirajući religiju, politiku, seks, brak, život, ulogu neke rock-zvijezde (a mogla bi biti), veličajući gordost jedne cijele generacije 20. i 21. stoljeća.
Jest, tu je futurizam u pitanju s odličnim pjesmama koje ništa dobro ne govore o ovom društvu i okolini u kojoj živi Petra. Ona ne nalazi nikakvog zadovoljstva, stiče se dojam da joj niti hrana, niti seks, niti alkohol nisu važni, već da želi promijeniti samu sebe, da se odvikne od loših navika. Ima ogromnog talenta, onako iskreno govoreći, Hendrixovsko-Kraftwerskog s puno punk šliha nekih od vitalnih post-punk vedeta s naglaskom na underground, pa i The Velvet Underground odakle je sve počelo. Na elektronskoj bazi.