Mediji još nisu otkrili Bokerinija, a možda će ga po ovome albumu otkriti. A ako još neće, onda su glazbeni urednici na radio programima zbilja neinformirani arbajteri koji ništa ne kontaju i suhoparno idu na posao samo da zarade lebac živeći život otplaćujući kredit. A stvar je jednostavna - Bokerini i ovaj puta malčice proširena ekipa sa gitaristom Dejanom Stojanovićem (uz Bokerinijevog vjernog satelita Ivana Milosavljevića koji je uradio elektronske matrice) ostvarila je ponovno fenomenalan album sa suvremenom pop muzikom uz aktualne teme i spoken-word stihove koji su uistinu nevjerojatna i impresivna kolekcija različitih misli, duhovitih aforizama, metafora, realnih pogleda na svijet, protestnih, buntovnih, prgavih, intelektualnih dosjetki i još koječega.

Bokerini je neosporno poeta u rangu Mark E.Smitha, Nick Cavea, Genesis P-Orridgea, pa i na određeni način suvremena inačica Bob Dylana. Njegovi stihovi su redovito puni neobičnosti, nabacanih tema i grafita kao što je to primjerice Joyceov roman "Ulix" koji slijedi neprekidnuti tok misli. Originalan je, nikoga ne kopira, a ovaj puta je pokazao da vlastite stihove umije veoma dobro interpretirati, pa ponekad čak i zapjevati. U tom pogledu, ovo je njegova najbolja dosadašnja vokalna rola, hipotetski rečeno, izgleda da se ekipa detaljno pripremala budući da je album kao i prethodna tri snimljen uživo i to na dvije različite lokacije - Klub umetnika (Aleksinac) i Feedback (Niš).

Kao i uvijek, tumačiti njegove stihove uistinu nije lako. On u samo jednoj pjesmi pokaže ogromnu elokvenciju, načitanost, intelektualni stav i ispriča gotovo čitav roman koji govori o sadašnjici poput kritičara-kolumniste kome je iz 5-6 kartica teksta izvukao osnovni kontekst i uobličio ga u poeziju. Ne ide u sentimentalnost i emocije već se stalno zadržava na angažmanu politike, socijale, etike, morala i općenitog svjetonazora urbanog balkanskog mentaliteta promišljeno i duhovito komentirajući naš očaj. Vrlo rijetko privatizira, niti malo ga ne zanima da napravi hit poput The Beat Fleet ili Edo Maajke koji znaju ošinuti poneku dobru stvarčinu, te je u kompletu gledajući najsnažniji ex-Yu tekstopisac koji se pojavio nakon Štulića. Može ga se slobodno usporediti sa Grahom i Dječakom iz vode po lirskoj snazi, mada su svi oni posebne priče za sebe.

O čemu album govori? Uf, zbilja teško pitanje... Ali ako poznajete barem dio njegovog opusa ili poneku pjesmu, onda znate da Bokerini i ovaj puta pruža sadržajne teme inficirane nepravdom, nezadovoljstvom, frustracijom, unutarnjim bijesom i različitim pogledima na mnogo stvari koje ga okružuju ne sabijajući svijet u svoju percepciju, već je širi na ogromne horizonte od kulture preko politike sve do šabanizma. Moj osobni stav je da ovakve tekstove nisu mogli napraviti niti John Lennon, David Bowie, David Byrne, Johnny Lydon, pa niti sam Dylan, no ti stihovi daju ogromnu dozu inteligentnog pozitivističkog razmišljanja koje može uvjetovati promijenu svijesti i percepcije. Jest, sofisticirano govori i iza svakog stiha se nalaze mnoge zamke, uglavnom psihodelične, ponekad lingvističke, katkad zagonetne, a katkad samo lijepo formirane ukazujući na veliki Bokerinijev poetski talent.

Muzika je, kao što je već rečeno, suvremena, totalno u trendu i duhu ovih godina. Otvarajuća "Rege sprege" počinje sampliranim sekvencama velikog hita Supertramp - "Breakfast in America", kojeg svi pamte kao uvodnu špicu u popularnu TV emisiju "Kviskoteka". Ali onda, nakon jedne minute počinje pravo rešetanje Ivanovih matrica - ritam se pretvara u sjajan electro-funk/new-romantics pojačan psihodeličnim klavijaturama i brojnim gitarističkim improvizacijama Dejana. S reagge stilom nema puno veze osim dub delaya, no odmah u startu dočekuje 'prava stvar'.



"Trbuhom za sluhom" svojim uvodnim synth tretmanom nadebelo podsjeti na The Fall hit "Free range", no daljnji kontekst pokazuje kompleksne synth eksperimentalije, sve naravno u idealnom plesnom mid-tempu. U toj pjesmi su sjajni stihovi 'mali korak za proroka, a veliki za proročanstvo/ gegamo se nehajno trbuhom za sluhom'. Od treće "Lizači pigmenata" počinje velika rola gitariste Dejana koji je na minimal-techno/funk otprilike a'la Detroit techno s prvom ulogom u bas pedali nafilao veliku kolekciju jazz-fusion/rock bravura. Pjesma može itekako proći kod fanova Goribor. Fenomenalna i najdulja "Tačke na pasivnim krajevima" ('bojim se da je brza hrana sposobnost da istrčiš sendvič/ oni žive u najezdi vilica, od priloga su hteli sve osim posledica, kleli su se u pocepane majke, a lozu voleli više od svega/ bojim se masnih viceva dok traje post/ bojem se dekoltea pri skretanju za nigde/ plaše me tačke na pasivnim krajevima') ima naglašen acid-house u mid-tempu sa bogatim gitarskim strukturama. Ovako niti Psychic TV na onom svojem odličnom acid-house albumu "Towards Tree Infinite Beat" nisu zvučali.

Mada nigdje ne stoji, ali čini mi se da od pjesme "Površni propusti" počinje drugi dio albuma koji je snimljen u klubu Feedback. Ritam je nešto jači, produkcija drugačija, Bokernijev vokal izraženiji, gitara više nije u drugom planu. Inače, pjesma je jedan od mogućih hitova kada se medijski otkrije ovaj fenomen. Ja bih rekao da je ovo futuristička pjesma u kojoj se Bokerini sjajno zajebava na račun komunizma, demokracije, holokausta i svih onih sranja koja su bila u 90-im na ovim prostorima - 'eno karikature koja nedostaje, ruga se sa pozornice u upotrebi sile/ spasite nas od upotrebe duhovnika iz sive zone/ jedan naš na sto njihovih/ plastičnih Isusa iz kinder-jajeta/... iz svakog šestara površni propusti'.

"Snalažljivo stop" je tehnički najslabija i najprljavija stvar u umjerenom d'n'b tempu, ali je zato najbrža i prilično konfuzna, punkerska. Jedina slaba točka albuma koja sugerira na promijenu stila jer već naredna "Monolog za trbuhozborca" obilujući puno boljim performansom - jasnijim d'n'b minimalističkim tretmanom i odličnim gitarističkim radom kakvog zna 'kad mu se hoće' isporučiti PT iz Goribor. Ovaj drugi dio albuma je eksperimentalniji i još puno teži, uvlači daleko dublje u psihodeliju gdje se nalazi sjajna pjesma "Sloj po sloj", ali je nekako nezgrapnog zvuka. Bokerinijev vokal je odjednom vrlo prljav kao provučen preko nekog 'industrial' filtera, no spašava ga strašna repeticija 'ti trčiš u mestu' gdje pjeva! Ovo je bez ikakve sumnje hit, no znam da su naši glazbeni radio urednici toliko glupi da odbace bilo kakvu radiofoničnu vrijednost ove pjesme jer im otprve ništa neće biti jasno.



Zadnje dvije stvari su lagana "Mamitelj protiv mamitelja" koja pomalo asocira na electro-doom/industrial s ambijentalnim gitarističkim motivima ('šta? ako nam promene položaj u ovome sletu - nađimo se kod rashodovanih spomenika') i hitoidna "Tamjan u ekološkom kandilu" s uvodnim samplovima onog groznog mainstream sranja Joe Cockera "You can leave your hat on" pretvara se u raskošnu soul/funk/jazz/trip-hop ljepoticu gdje Bokerini čak i pjeva, doduše samo naslovni stih uvukavši srednji prst urbanim seljačinama, zna se kud.

Kažem, Bokerinija je zaista teško shvatiti, kako vrijeme odmiče sve je napredniji i jači, bogatiji u izražavanju i stilskim figurama, sve je psihodeličniji i slikovitiji, a ova sjajna glazbena potpora Ivana i Dejana mu ide u prilog. On je fenomen našeg doba.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/03/2013