Tko kaže da nema novih krautrock bendova?

Ima. Trojac Camera iz Berlina najbolji su dokaz tvrdnje da krautrock još uvijek postoji i diše punim plućima istim elanom kao i ranih 70-ih godina. Franz Bargmann (e-gitara), Timm Brockmann (klavijature, synth, elektronika) i Michael Drummer (bubnjevi) otkriveni su od strane dva velikana krautrock scene - Michael Rothera (Neu!, Harmonia) i Dieter Moebiusa (Harmonia, Cluster). Oni su ih nakon preslušanih demo materijala i nekoliko odgledanih svirki ni manje ni više pozvali na vatreno krštenje da sviraju s njima na ceremonijalnoj dodjeli German Film Prize und Echo Awards, te im u startu omogućili da bezbolno prođu sve one porođajne muke mladog demo benda. Divljenja vrijedan potez dvojice pionira krautrocka je spram naših ovozemnih prilika čisti paradoks. Na našim ceremonijama samo sviraju i nastupaju oni koji su se svima popeli na glavu, oni koji zarađuju od tantijema i oni od kojih showbiz ima koristi. Ne mogu zamisliti da na nekoj sličnoj glamuroznoj TV priredbi nastupi demo bend iz garaže. Nemaju naši tutori, mentori i organizatori nimalo dobro odmjerenog ukusa... Enivej, ovaj mlađahni bend je nakon ovako ogromnog skoka iz opanaka u lakirane cipele sredinom ljeta 2012. realizirao ovaj debi album koji nema niti jedne mrlje. Zvuči upravo kao klasičan krautrock 70-ih sa svim potrebnim konotacijama: minimalistički ritmovi, eksperimentalizacije, improvizacije, spontana dinamika, bogate melodije, organska psihodelija...

U 8 instrumentala različitih duljina od 5 do 11 minuta nanizali su seriju kompozicija koje kreću od plesnih sve do laganih i ambijentalnih. Počevši od zahuktale "E-Go", najsnažnije i najplesnije u kojoj se točno ocrtavaju sve vitalne karakteristike Neu!, Can, Harmonie, Cluster i Faust s bogatim gitarskim i synth koloritom, preko nevjerojatno simpatičnog singla "Ausland" na relacijama tipičnog new-wave synth-punka sve do Joy Division-ovske "Utopia is" s drhtavim ambijentalnim uvodom i rasplesanim tempom koji odvodi u razvijene psycho/space-rock sfere.



Album se ravnomjerno prekida sa laganim temama "Villon", 11 minuta dugačkim drone eksperimentalom "Lynch", organski pojačanom psihodeličnom laganicom "RFID" u eteričnom Swans izdanju, te okončava sa dvije potpuno minimalističke kompozicije. "Soldat" je posve obredna i dinamička koja uključuje i claphands, a interesantno je da bubnjar Drummer uvijek lupa stojećki svoj minijaturni set koji se sastoji samo od doboša, indijanera, snarea i jedne činele. Posljednja i najlaganija "Morgen" je u određenu ruku nacionalni njemački tradicijski ogranak Kraftwerk faze iz sredine 70-ih, točnije albuma "Ralf und Florian", "Autobahn" i "Radio Activity".

U ovako bogatoj kulturnoj zemlji, ako izostavimo njihove krajnje neukusne i presmiješne kičerajske komercijalne pop proizvode, ovakav band je bez problema prepoznat od strane stručnjaka i sudbinski predodređen da nastavi tamo gdje su stali svi velikani krautrocka. A kod nas tu selekciju vrše Nina Badrić, Enis Bešlagić, Dubravko Merlić, Cetinski i kompanija s diplomama koji znaju prepoznati adute za mali ulični turnir s kojima mogu impresionirati samo one željne janjca s ražnja. Kod njih bi Camera otpala iz konkurencije na prvoj audiciji već nakon 30 sekundi.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/01/2013