Za promociju svog trećeg albuma Resonate, Cojonesi su odabrali Tvornicu, što mi je bilo i nekako logično za očekivati, s obzirom da su promociju drugog održali u skoro pa prepunom KSETu. Nisam bio nerealan, a nadam se ni oni, pa očekivao prepunu Tvornicu, no svakako me iznenadio podatak koji je stigao dan prije, da će se koncert održati u Malom pogonu. WTF? Zar bend koji ima jedan od najboljih albuma godine, svira europske turneje i zvuči više nego svjetski, od sviračkog, glasovnog do scenskog izričaja, ne može promovirati album u Velikom pogonu. Moguće je da su dio publike podijelili s Mašinkom, Debelim precjednikom i Greaseballsima, ali... Ne bi to trebalo biti baš u tim količinama. Niti karta nije bila preskupa (35 kn), da bi to bio razlog. Ipak, tijekom poslijepodneva došla je vijest da će ipak zasvirati u pregrađenom velikom pogonu, što me razvedrilo. Ipak zaslužuju svirati u boljem prostoru, s boljim razglasom i boljim svjetlosnim mogućnostima.

Oko 22h kada je svirka trebala početi, taman se napunio tako pregrađeni prostor, a publika je time pokazala da su Cojones veliki bend. Oni su nam kasnije to vratili i to s velikim C! Četvorka je krenula s jednom od najstarijih pjesma Clearing Potion, koja se taman tak' razvija kak' i treba prva pjesma. Polako i sigurno, dok se svi instrumenti i vokal još naštimavaju. Kad su se dobro naštimali, prešli su na, po meni najbolju pjesmu s novog albuma, koja ga ujedno i otvara. Providence je stvar u koju se ufuram i čini mi se da bi je mogao slušati po cijele dane. Prava je pjesma za one "drive" cdove koje ima za kupiti po benzinskima. Ima valjajući ritam, zarazni rif i pjevni refren. Savršenstvo od pjesme. Uživo zvuči još moćnije. Kao da nisu odmah u prvom dijelu htjeli ispucati sve nove pjesme, pa su nas tijekom tog prvog dijela proveli kroz prva dva albuma (Prozac, Sacred Fire, Colour). Iako ni prethodni ne zaostaju puno kvalitetom od novog albuma, ipak sam se spremao slušati novije pjesme, pa sam se slušajući starije uhvatio razmišljati o vremenu kada se izgubio naziv "grunge" i pretvorio se u "stoner". Ni sam ne znam kad je to bilo. Očito se ovaj prvi toliko izlizao na prvacima Seattle scene s početka devedesetih, da mu je trebalo neko osvježenje. Dobro, prema definiciji, bi "stoner" trebao biti metaliziraniji, no, Soundgarden i Alice in Chains, koji su mi pri slušanju Cojonesa padali na pamet, bili su prilično žestoki i žešći od onih klasičnih Pearl Jam ili Temple of the Dog. Iz razmišljanja su me prenuli prvi taktovi Rockera, pjesme koja je još prije tri godine najavila novi album, s djelomično promijenjenim zvučnim pravcem. A na Rockeru su došle i prve poteškoće. Iako pjevač Bojan ima stvarno moćan glas koji se u trenutku transformira iz nečeg nježnog u nešto ne baš toliko nježno, očito su mu neke od dionica te pjesme bile preteške, pa je došlo do pucanja glasa u par navrata. Srećom, ništa strašno, a tu je krenuo i centralni dio koncerta s kojim su promovirali novi album. S Resonate su nas uveli u transcendentalni dio, a kad su im se na Pilgrimage pridružili producenti albuma, Pavle na gitari i Jura na šuškalicama i elektronici, putovanje je moglo početi. Tko tada nije zatvorio oči i u slijedećih petnaest minuta, kroz folk psihodeliju Pilgrimage, bluesersku Build a Home i opijumsku Opium, otputovao na neko drugo mjesto, nek to obavezno učini što prije. One svojim zvukom jednostavno djeluju opijajuće i terapeutski, a povratak u stvarnost došla je s Origin of Fire, s kojom se producentski dvojac i oprostio od benda i nas, iako su vidljivo uživali u svirci, i vjerojatno bi još ostali da je bilo mogućnosti. S tim su Cojonesi ispucali cijeli novi album, a sad je još ostalo vremena za par starih hitova i bis, da bi zaokružili jednu savršenu večer za sve koji su došli u Tvornicu.

pedja // 06/11/2016

> vidi sve fotke // see all photos