Početnica za stvaranje jednostavne umjetničke glazbe. Namjenjeno svima koji znaju odsvirati barem 2-3 akorda, znaju pjevati, imaju mašte i poznaju osnove rada sa tonskim PC programima.

Londonski kompozitor, violončelist, klavijaturist i pjevač Jimmy Rosso član je punk-jazz-rock-classical benda DOLLYman. Zasebno od rada u bendu, još iz vremena kada je radio kao učitelj glazbenog odgoja, počeo je pisati solo komade za djecu da im približi pojam glazbene umjetnosti na jednostavniji i prihvatljiviji način, te je ovaj album otprilike zasnovan na tim modelima.

Mnogi bi sad tu nešto počeli filozofirati izmišljajući 'toplu vodu', no klasičarskim riječnikom rečeno, ovo je prilično banalna, ali vrlo lijepa i domišljata glazba. Spoj je klasične i elektronske pop glazbe, uistinu nije naporna niti zahtjevna za slušanje i tumačenje, te je, ruku na srce, idealna za svakog klinca u školi da mu bez ikakvih paradoksa približi stvaranje umjetničke kreacije.

10 vrlo kratkih kompozicija u rasponu od 2 do 4 minuta igra se različitim stilovima i žanrovima, pa tako uvodna "We desperately need friends" donosi plesni electro-industrial s mračnim orkestracijama i spoken-word repeticijama, a već naredna "Anything goes" lagani uvodnik u udaraljkaške egzibicije triangla i kojekakvih mikseva violončela i elektronskih samplova u dinamičkim intervalima sa produkcijski izvrnutim spoken-wordom. "Undone" je bazična tema za solo violončelo i gudački aranžman uz pjevani tekst kojeg je Rosso otpjevao školski harmonično melodijski baršunastim glasom pomalo nalik na Stinga. U drugom dijelu kompozicije nabacao je primamljivi plesni acid-jazz tempo, te potpuno izokrenuo vokale da služe nadogradnji druge melodije, a finiš je satkao od škripe, eksperimenata i škole elektro-akustike. "Heart" s gostovanjem Cress Linsday i Esther Cavett bez ikakvih problema podsjeti na neke eksperimentalne Sylvianove pop radove iz 80-ih, jedna od najduljih "Held" je bazirana na strukturnoj ambijentalnoj piano igri sa gudačima, elektronskim vokalima i ritmičnim fade-in/fade-out eksperimentarijama, dok je najkraća "Susan" (samo 1.30) spoj dubstepa i klavirske etide. "If there was a place" sa jednostavnom piano melodijom je vježba u kojoj se pokazuje način sviranja i melodičnog pjevanja, a da bi bilo intrigantnije, Rosso je u njoj nabacao cijeli kolaž elektronskih ritmova, efekata, pa čak i laganih natruha noise-harsha i prostorne psihodelije. Otprilike slična je i "Ripped" samo što je osnova bazirana na gudačku strukturu s piano minijaturama i elektronskim glasovima. Svakako najljepši komad albuma je završna "Home" prošarana piano melodijom i gudačima s ponešto staccato tehnike, himničnim tekstom, te vokalima dječjeg zbora.

S tehničke strane gledišta, ovo je vrlo jednostavan album s osnovnim glazbenim principima koji uvode u art. Nikako nije sofisticiran, ali daleko od toga da je površan, plitak ili čisto eksperimentalan. Pokazatelj je glazbenog znalca kako se radi umjetnička forma, a da se ne banaliziraju kriteriji. Uostalom, preko ovog djela djeca u školi će prije shvatiti samu poantu umjetnosti nego li preko teških i kompleksnih djela velemajstora klasične glazbe s kojima se učenike bombardira na nastavi. Eh, da sam barem ja imao ovakvog učitelja...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/12/2012