Ako postoji određeno doba za konzumaciju stvari kod kojih vrijedi "manje je više", jesen je upravo takvo razdoblje. Vrijeme je to kad treba stresti prašinu s knjiga koje ste nekad kupili ili poslušati novi album Horse Feathers. Pjesme o smjeni godišnjih doba i dolasku hladnijeg vremena najbolje pašu u ovo doba produženih sjena i potrage za toplim prostorima.

Na prvi pogled (ili slušanje) novog albuma "Cynic's new year", kod Justina Ringlea i njegovih Horse Feathers malo se toga kod promijenilo u odnosu na prethodni album. Četiri albuma kasnije, Horse Feathers su i dalje daleko od neobuzadnosti filma braće Marx, s kojim dijele ime, a nove pjesme i dalje su strogo smještene u granicama suptilnog komornog folka i prigušene svečanosti.

Lagano prebiranje po žicama gitare, tipkama klavira, nadahnjujuće violine i androgini glas Justina Ringlea glavna su odlika kompozicija. Glavnu su okosnicu albuma skladali Justin Ringle i Nathan Crockett na gitari i violini. Kroz njihov tavanski je studio zatim prošla svita od 11 glazbenika koji su svaki sa svojim instrumentom pomogli nadgradnji zvučne slike i pretvorili snimanje albuma u svojevrstan jam session. Još violina, violončela, francuski rogovi, zvona, bendžo, kontrabas, klavir, pa čak i ručna pila, svi ti instrumenti stvaraju aranžmane koji svojom lepršavošću čine kontrast teškim temama o kojima Justin pjeva. No unatoč brojnosti nikad ubiju pjesmu i ne preplavljuju Justinov prigušen vokal, često na rubu šapta, kojim ponekad kao da pjeva samome sebi. Glavna odlika stvari jest glazbeni optimizam i zatomljeni ushit - stvari su stalno na rubu pucanja, na prekretnici, u izmjenama (godišnjih doba), ali nikad realizirane do kraja ostaju zatomljene. Unatoč tmurnim temama tekstova, melodije pobuđuju optimizam i "podižuće" osjećaje, a svaki trzaj žičanog instrumenta budi nadu i iscjeljuje poput magičnog srca, o kojem govori prva pjesma na albumu.

Minimalistička A Heart Arcane (iliti Magično srce) otvara album iscjeljujućim prebiranjem po žicama akustične gitare i Justinovim glasom. Tematski je to pjesma koja određuje cijeli album stihom "Every ending begins the start of something new". Nakon teške godine u kojoj su se miješale osobne i prirodne katastrofe, shvaća da uspijeva nadići sve prepreke uz moć magičnog srca, koje nadom i predanošću pozitivi omogućava da se prebrode sve prepreke koje vrijeme donosi. Justin je jedan od onih koji će i najmračnije teme provući kroz optimistički intoniranu glazbu, pa tako kroz živahni valcer Last Waltz, koji nas svojom gradacijom i postepenim priključenjem instrumenata melodiji podiže i zove na ples, pjeva o razvodima i nesigurnosti. U sličnom tonu prolazi i Pacific Bray, o Tsunamiju na obalama Japana, u kojoj se refren u našim ušima razlijeva poput valova po obali. So Long je još jedna od pjesama u kojima nakon kiše dolazi Sunce, a u sljedećoj (ujedno i prvom singlu) Where I'll Be progovara o novoj situaciji u kojoj shvaća da je konačno odrastao i diskrepanci koju osjeća prema mladalačkim navadama i onima koji ih još imaju. Nearly old friends zvuči kao nešto od ranog Neil Younga, a pjesma progovara o cinikovoj novoj godini, odnosno dočekivanju na nož novih stvari, čak i prije nego išta znamo o njima. "With a dirty tongue, Something wicked's bound this way to come". Vidimo najgore u svemu. Upravo je u ovoj pjesmi najočitije stalno glazbeno obuzdavanje, jer taman kad pomislimo da će se refren razviti u neobuzdanu orkestraciju mnoštva instrumenata, Justin glasom obuzdava i usporava ritam. U Fit against the country daje sliku recesije/ekonomske nesigurnosti i onog što čini ljudskom samopouzdanju. Ova je stvar prava bezvremena radnička "himna", za pjevanje uz logorske vatre. Kad nikada ne vidiš da tvoj rad donosi plodove počinješ sumnjati da nešto nije u redu s tobom. Jedna od najboljih stvari na albumu, Better company počinje orguljama, da bi ubrzo opet u prvi plan izašao Justinov glas i minimalistička žičana pratnja. Pjesma govori o trenutku kad bi najradije prespavao tmurnu jesen i zimu svog života i probudio se kad se stvari počnu vraćati normalnom životu u proljeće. Još jedna minimalistički na tragu neostvarenog valcera, Bird on a leash je pjesma u kojoj se ruga i u kojoj posramljuje današnji teror oportunizma i "snalaženja" ("it's getting caught that makes you a thief" - vrlo aktualan stih za stanje u Hrvatskoj danas). Ptica na uzici je zapravo lirska slika koja pokazuje apsurdnost situacije u kojoj se ljudi silno trude biti (nitko i ništa), umjesto postizati. Fire to fields dočarava stvarnost situacije razvoda u kojem je lik samo jedan dan zaključio da je to sve (obitelj) što se događa oko njega previše i otišao bez pisma i razglednice. "Lighting fire to fields" je slika koja kazuje da za sobom ostavlja mrtvu zemlju. Neopravdano i bezobrazno, no očito i nije za bolje. Predivno orkestrirana žalobnica Elegy for quitters se prirodno nastavlja na Fire to fields. Violine i klavir oblikuju osjećaj proljeća, koje bešavno otječe u Summer for Capricorns. Našem je pripovjedaču dosta svega, izjeda ga svakodnevna samomotivacija u okolnostima očaja i zapravo želi samo malo odmora i odmaka. "I can't hear the beat of a different drum, it holds me down it won't help me none". Drugačije vrijeme od sadašnjeg, ono životno i pozitivno, tako je daleko da ga se jedva sjeća, a ta težina sadašnjosti još ga više opterećuje od samih događaja koji su je uzrokovali. Capricorn je jarac, deseti znak zodijaka koji traje 22.12.-19.01. u godini - obuhvaća prijelaz u novu godinu - to je poveznica cijelog albuma (Cynic's new year) jer je ova godina stvorila cinika koji se izruguje i samoj mogućnosti boljih dana, a s druge strane čeka proljeće i vremena koja će donijeti novi život i ugodnija iskustva.

Iako se čuje glazbeno ponavljanje, ono što se jest promijenilo u Horse Feather jest odnos Justina Ringlea prema životu, a time i lirici koju piše (što je i sam priznao u nekoliko intervjua). Iako je i prije pisao tmurnu liriku, ona je više bila romantičarske naravi, s pomalo naivnim shvaćanjem životnih procesa. Na ovom je albumu potaknut (lošim) iskustvima u godini iza njega konačno promijenio svoj stav prema životu i na neki način prihvatio činjenicu da je odrastao. te odlučio prigrliti život kao konstantnu mijenu prema boljemu.

Konzistentnost u proizvodnji ugodnih i kvalitetnih albuma, nažalost nije jamac uspjeha. Zbog svoje zatomljenosti i suptilnosti Horse Feathers, unatoč krasno orkestriranim aranžmanima, nikad neće postići popularnost jednih Fleet Foxes ili Bon Iver. No to nije razlog da se prema njima odnosimo poput cinika, već otvorena, magična srca poslušajmo što nam nude. Tko zna, možda upravo lijek za naša srca?



P.S. a kako album zvuči uživo i može li petero izvođača vjerno prenijeti intimno orkestralni duh ovih stvari, moći ćemo provjeriti u Močvari 2. prosinca, kada Horse Feathers po drugi puta stižu u Zagreb.

ocjena albuma [1-10]: 8

bir // 21/11/2012