Sada već slobodno možemo zaključiti, bila je ovo godina velikih povrataka. Zapravo godina velikih ponovljenih nastupa mnogih americana bandova. Počelo je sa Walkaboutsima, nastavilo sa Wilcom, pa smo doživjeli Richmond Fontaine, još jednom je svirao Lambchop, a svjedočili smo nedavno i trijumfalnom nastupu Calexica. Svi ti bendovi u Zagreb ne dolaze prvi puta, već im je ovaj grad postao redovna postaja na turneji. Tako su i Horse Feathers već drugi puta ovdje, nakon njihova nastupa u KSET-u 2010. godine. Ugodnu i opuštajuću (koncert je bio sjedeći) večer otvorili su simpatični predstavnici domaće scene Ladyfriends and flowers. Radi se o dva momka, gitaristu i vokalu te bubnjaru, s velikim ambicijama za uspjeh i izvan granice ove zemlje, što se jasno vidi i iz njihovog repertoara pretežno napisanog na engleskom jeziku. I uopće momci nisu loši, imaju stila, imaju ideju, znaju napraviti pjesmu da ima glavu i rep. Još da vokalist ne pokušava zvučati kao neki eighties frontman tipa Julian Cope ili Ian McCulloch bilo bi to sve sasvim dobro. Kao i ovdje već spomenuti Richmond Fontaine, i Horse Feathersi dolaze iz Portlanda u državi Oregon. (uzgred rečeno, Horse Feathers je i naslov jedne od komedija Braće Marx) . Američki sjeverozapad valjda tako nekako djeluje na ljude, postaju melakonlični i sviraju melankoličnu i tužnu muziku, ali kao i u oregonskoj prirodi (bar tako pričaju oni koji su je vidjeli) i u glazbi ovih oregonskih bandova toliko je ljepote. Justin Ringle, gitara, vokal i glavni autor (kao što bi se to u engleskom jeziku reklo:bandleader) i njegova skupina pomalo štreberski izgledajućih glazbenika (čelistica, dvoje violinista i bubnjar) predstavili su zagrebačkoj publici svoj recentni album "Cynic's New Year". Unatoč takvom naslovu albuma, glazba Horse Feathersa je sve drugo ali nije cinična. Prije je možemo okarakterizirati kao tužnu, introspektivnu, možda čak i pomalo pesimističnu (Justin voli navoditi djela Cormaca McCarthya kao inspiraciju). Glazba Horse Feathersa kao da istražuje zakučaste prostore duše, ali vrlo često govori i o društvenim pitanjima (što nije nimalo čudno s obzirom da je Justin Ringle midwesterner koji se davno s roditeljima preselio u Portland). Unatoč povremeno melankoličnoj atmosferi, vještina glazbenika i njihova moć da mijenjaju tempo i intenzitet glazbe daje poseban dojam u live nastupima. I tako su Horse Feathersi, usprkosi svojoj ponešto povučenoj prirodi, ipak pokazali da mogu biti i glasni i prilično moćni na pozornici, pred sjedećim auditorijem samo polovično popunjene Močvare. Za tu zagrebačku večer Horse Feathersi su se izgleda opredijelili za ponešto kraći set, i sama svirka je potrajala možda nešto više od sat vremena, uz jednu pjesmu na bisu. Dostojno su predstavili svoj novi album odsviravši i ponešto starijih pjesama poput "Belly of June", i nekako tiho i diskretno odlepršali sa pozornice u nedjeljnu prosinačku večer. I ne mogu se složiti s mišljenjem nekih drugih komentatora da su ostavili inferioran dojam u odnosu na druge predstavnike americana scene, jer takva je zapravo njihova priroda, tiha i melankolična, i to treba poštovati. Takav su dojam i na mene ostavili, pruživši mi u konačnici jednu sasvim ugodnu nedjeljnu koncertnu večer.

lovel // 05/12/2012

> vidi sve fotke // see all photos