Poznate stihove "Sve je isto ko i lani", mogli bi primjeniti i kod opisivanja novog albuma MUMFORD & SONS, koji je naslijedio iznimno uspješan "Sigh No More". Sad se postavlja zapravo i pitanje zašto bi se band tipa Mumford & Sons i trebao mijenjati i izvoditi neke filozofije i eksperimente. Mumfordi s novim albumo nisu podlegli pritisku i zamci "drugog albuma", poput stilski im srodnih FLEET FOXES i isporučili nam 15-tak novih pjesama koje su ispale baš onakve kakve smo očekivali i zbog kojih smo ih i zavoljeli.
I sam band je izjavljivao da im je bilo puno lakše raditi na albumu sa saznanjem da su imali megauspješnog prethodnika. Da nisu pogriješili sa "ziheraštvom" potvrđuje i nevjerojatan hype koji se oko njih stvara trenutno i s druge strane atlantika. Iako na prvo slušanje "Babel" sa svojim bluegrass i folk-instrumentarijem zvuči podosta veselo i razigrano, ipak je dosta mračniji od svog prethodnika. Ta atmosfera posebno dolazi do izražaja tek možda kod trećeg ili četvrtog preslušavanja albuma u čijim, podosta vjerski obojenim, tekstovima najčešće bude i spominjana riječ "Darkness". Sve je tu, od upbeat poskočica, višeglasja i efektnog korištenja banja i mandolina do zaraznih refrena kao stvorenih za masovno pjevanje na velikim festivalima na kojima Mumfordi sada nastupaju. "Babel" je po kvaliteti pjesama čak ujednačeniji od "Sigh No More" i možda neće iznjedriti mega-hit poput "Litte Lion Man" ali album kao cjelina funkcionira više nego odlično. No, zbog nepotrebne i predvidljive obrade "The Boxer" Simon & Garfunkela i zbog činjenice da neke pjesme ipak nalikuju jedne na druge, album ne zaslužuje najviše ocjene. Ali zbog uspješno prebrođenog sindroma "drugog albuma" i izazivanja sveopćeg interesa za britanski folk i približavanja zvuka Nick Drakea, Pentangle ili Fairport Convention mlađoj publici, dobiva od mene ipak i nešto višu ocjenu nego što možda objektivno i zaslužuje.

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 16/10/2012