Ime benda, naslov EP-ija, omot i dizajn sugeriraju da bi ovo mogla biti neka ambijentalna elektronska priča. Ali ne. Pred nama su momci u suvremenom metalcore izdanju.

O ovom žestokom belgijskom kvartetu iz Bruxellesa nismo dobili nikakve informacije, ali se za sada ne mogu niti naći na njihovim web stranicama. Izgleda da im je ovo prvo izdanje u obliku samostalnog EP-ija kojeg su snimili još u proljeće 2011. u engleskom Readingu (Outhouse Studios) i osobno me čudi da uz sve one gomile razvikanih metal/mathcore bendova nitko od izdavača nije imao sluha za ove Belgijance.

Njihova glazba je žestoka, puna gitarskih tehnikalija (Antoine Darchambeau i Martin Dawagne), razlomljenih ritmova (bubnjar Benoit Carlens) i ošamućenih bas linija (Thomas Galand) uz vrlo dobre vokalne intonacije frontmena (Nabil Sanaullah) koji reži, skviči, urliče, growla, ali umije i otpjevati veoma senzibilne solo i višeglasne prateće dionice u kojima mu priskače bas gitarist. U igru znaju uključiti klavijature, piano i 'orkestralne' laptop dionice čime stil razvijaju u kompleksnija prog područja (instrumental "Seas"), te premda se ne drže čistih osnova math/metalcorea, napravili su 5 vrlo dobrih pjesama. Osim lagane naslovne ambijentalke, završna "Tabula rasa" sugerira na alternativni rock s progressive elementima; prvi dio će zazvučati poput kombinacije Ultravox megahita "Vienna" križanog sa post-rock estetikom, a nastavak se pretvara u raskošne spojeve disonantnih distorzija i tremola sa grandioznim višeglasnim arijama koje odlaze u fade-out.

Za uvodnu žestoku metalcoreašku "The surface" je snimljen i prateći video koji najbolje dočarava eksplozivnost, a nešto otprilike slično je prikazano i u pjesmama "To every beginning" i nešto umjerenijoj "Foundations".



Uglavnom, Now, Voyager su bend koji će se izgleda priključiti europskom kontingentu novog post-hardcore/ metalcorea na čelu sa Enter Shikari. Tako barem izgleda prema ovom 20 minuta dugačkom EP-iju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/09/2012