Druga-treća liga će uvijek biti milje ovog londonskog benda koji se neprekidno fura na dvije osnovne perjanice The Fall i Nick Cavea. Novi album je odličan, ali komercijalno neučinkovit.

Nakon kraćih avantura i suradnji s Faust na neobičnom albumu "Something Dirty" (2011), te Big Sexy Noise & Lydia Lunch i prilično nepoznatih Ulan Bator, James Johnston se okrenuo svojem matičnom bendu i snimio sedmi album, prvi nakon pet godina pauze. Hvala Bogu...

Kroz rad s Faust mnogo je drugovao s producentom Johannom Scheererom koji je na ovome albumu napravio sjajan posao snimivši ga na (pra)stare analogne magnetofonske trake vrativši bendu onaj sirovi, grubi i prljavi zvuk kakav imaju na pozornici.

Uvodni zarazni ljubavni hit "You made me" sa klasičnim riffovima i uobičajenom gitarskom melodijom postavlja odličan tempo za nastavak materijala koji je pun jako dobrih r'n'r pjesama. A one variraju od prilično sjebane Caveovski - Grindermanovske žestice "Hanging on" (sjebano = kompliment) s pozadinskim strukturama Terry Edwardsa na klavijaturama i usnoj harmonici, nešto 'lakše' "A thousand years" u kojoj Edwards nesmiljeno ubacuje i saksofon, do prve laganice, bluesa "Stuck in my head". Filozofija ovog benda je sasvim jasna i može trajati njihov cijeli život ako su dovoljno spremni i odvažni slijediti sami sebe. Vole eksperimentirati i zajebavati se, pa tako "Killing time" u 6 i pol minuta sadrži koncizan kraut-rock tempo bubnjara Ian Whitea, dionice šturih klavirskih sekvenci, usne harmonike i jedan od ponajboljih stihova cijelog albuma koji kaže 'zaboravi istinu, radije bih imao laž, zidovi se ruše, a mi smo izgubili sve'. Sjebano stanje kada više u ništa ne vjeruješ, a to je boljka cjelokupnog današnjeg čovječanstva (svaka čast muslimanima koji još jedini iz ove zapadne civilizacije u nešto vjeruju). "The big breakdown" u fahu R.L.Burnsidea s pojačanim Edwardsovim radom na melodičnoj usnoj harmonici i podebljanim funk basovima Simon Wringa vraški paraju i zovu na kolektivni ples kao u najbolje vrijeme čuvenog američkog funk benda War, a onda slijedi još jedan kumulativan udarac - pjesma "I just can't help but stare" sa starinskim blues nabojem Howlin' Wolfa. I za kraj "The perfect dancer", jedina atomosferična laganica u kojoj su u potpunosti iskorišteni synth, elektronske eksperimentarije i noiserska gitara uz obredni ritmički tempo nalik na, mnogi će mi zamjeriti usporedbu, ali Ian White je mnogo ukrao od Steve Jansena, nekadašnjeg bubnjara Japan, polubrata David Sylviana. Tehnika Whitea nije osobita, ali je korisna za prolaznu ocjenu, no nimalo nije umjetnička prema tome čemu bend teži...

Puno toga je ovdje napravljeno na prepoznatljivu Johnstonovu kartu pozerstva zavođenja mladih i lijepih cura, glumatanja iskrenih osjećaja i afirmiranja skuliranog šminkerskog Iggy Popa, a to uvijek 'pali'. Barem još uvijek kad je Johnston 'komad' koji je pomalo počeo ubirati prve sijede vlasi. Ovo im je možda zadnji 'originalni' album prije penzije i klimakterija, zadnji trzaj starog i dobrog prljavog alternativnog zvuka koji po svemu sudeći ipak neće odoljeti zubu vremena. Johnston nije na vrijeme posegnuo u proučavanje karizme brata po struci, Nick Cavea koji je još prije dvadesetak godina znao šta starost donosi.

Kako god, ovo je možda i posljednji odličan album londonskog benda jer tempo s kojim ih objavljuju je katastrofalan. Za napraviti samo 8 pjesama ne treba 5 godina, netko to daleko mlađi i potentniji napravi za mjesec dana, ali sad šta je - tu je. Uživajmo dok je vrijeme.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/09/2012