Wow boys'n'men... Četvorica ružnih momaka s izrazito grubim seksističkim glam imageom dolaze iz Berlina, a najavljeni su od promotera s velikim očekivanjima. Kaže press da su njemački odgovor na Steel Panther i smjesu Peter Pan Speedrocka i Motley Crue. A sva četvorica u skladu s imageom i profilom nose isto nickname, pogađate, Kamikaze: Elmo (vokal), Rais (bubnjevi), Randy (gitara) i Kev (bas).

"The Law" im je debi album pod palicom producenta Dirk Faehlinga (Motorhead, Skew Siskin, Jingo De Lunch), a varira između klasičnog hard-rocka, žestokog heavy r'n'r-a i mainstream metala. U principu, ovdje je sve pošto-poto podređeno biznisu i što bržem uspjehu, pa se osim relativno dobre zabave s kontraverznim i nekonformističkim stihovima ne može očekivati ništa više. Bend obožava ono komično hrvanje (glamour-wrestling), te je nabijen pretjeranim glamurom, kako vizualno, tako i zvučno do granice podnošljivosti. No, kao što milijuni publike obožavaju vrlo bliske filmske zvijezde od Hulk Hogana, Steven Seagala, Jean Claude Van Dama i sličnih, koji su ipak malčice 'skuliraniji', ne bi nikakvo čudo bilo da i ovi opako pretenciozni Nijemci uberu kod upravo takve publike određeni uspjeh. Mene osobno sve ovo podsjeća na one fore Kiss, Manowar, Twisted Sisters i daleko boljih Black Veil Brides, no vizualno su svi tu negdje.

Glazbeno su čvrsti, umiju svirati zavodljive riffove, a pjesme su im prilično dobro izgrađene oko nekoliko najvitalnijih obrazaca spomenutih imena Steel Panther, Motley Crue, Kiss, Manowar, te AC/DC i Motorhead. U svih 14 kompozicija šibaju gorde stadionske refrene, obavezne kraće solo dionice, te izmjenjuju 3 osnovna tempa - brzi, umjereni i sasvim lagani uz vrlo grubi, sirovi i šovinistički obojeni vokal frontmena Elma.



Prvi singl "Boys'n'men" je, mora se priznati, odličan križanac rokačine Motorhead i Steel Panther, a u njemu odmah daju do znanja tko su i što su - perverzni mačo momci skloni muškoj borbi prsa u prsa. Da nemaju ovako grozomoran image moglo bi ih se daleko kulerskije shvatiti, ali šta sad, to im je furka, odnosno karta na koju igraju. Kao i drugi singl "Saturday night hero" namjenjen wrestling maniji u umjerenom tempu. A pronađe se i nekih zanimljivih pjesama poput snažnog uvodnika "Burn baby burn", zatim klasičnih AC/DC šablona "I am the law", "All in vain", "Give it to me", brzog boogiea "Boneshaker boogie" ili posve laganih "Bible black" u iznenađujućem doom izdanju i završni hard-bluesa "Shadow".



Kad se u kompletu posluša po nekoliko puta ovo prilično jednostavno zamišljeno, komponirano i odsvirano djelo, uopće nije loše kako što to pretjerani image benda sugerira. Solidne su ovo pjesme, pršte rokačinom na heavy način s nekoliko stilskih formata iz dublje prošlosti rocka, imaju svoju težinu i određeni smisao, te nisu bezvezne ili glamurozno napuhane. Jest, bend ima taj užasan vizualni identitet onih kičastih metal bendova 80-ih koji su mnoge odvratili od njih, ali mnogima su se upravo baš zbog toga i dopadali. A ako publika prihvati ovaj njihov zabavni štos, mogli bi se okititi velikim uspjehom.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/08/2012