Neupućeni bi se malo zagubio jer pored ovog imena splitskog benda zna stajati thrash metal očekujući neku pržionu barem u rangu Testament ili, ha, pa što drugo nego stare Metallice. Ali prevario bi se. Ovaj njihov drugi album što je stigao s ogromnih 10 godina diskografske pauze nakon prvijenca "God Take Me to Hell" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14254 (objavljen za beogradski One Records) je ustvari kombinacija hard-rocka s klasičnim heavy stilom prije pojave NWOTBHM, elem, riječ je o staroj školi koja se čula na pločama Judas Priest, Kiss i Saxon u 70-im prije nego što su pojačali tempove i signature gitarskih riffova. Kako tko, zna se. A ima tu da se i osjeti Girlschool, Tygers Of Pan Tang, Motley Crue, Ronnie James Dio-a, Blue Oyster Cult, Poison, nezaobilaznog glama… Istina, sve ovdje fino stoji krojeno baš u toj mjeri i dizajnu sjedajući u uho s brojnim akustičnim intervalima, baladičnim uronima popraćenim i melodijama klavijatura i klavira, a tu je i osebujan ženski vokal Bexie James (ak' se ne varam, Marija Tangar) koja umije iz drskog, sočnog i vriskavog, a pomalo i napadno vragolasto arogantnog ušaltati u senzibilne 'clean' dionice pokazavši da ima zavidan raspon glasovnih registara. Bend je na debi albumu imao Ivana Kokana na vokalu, a uz osnivača i gitaristu Hrvoja 'Flegma' Madiracu, danas je tu i nekadašnji stari 'gost' Ante Pupačić Pupi što je svirao s Thompsonom, zatim bubnjar Danijel Stojan i basist Dean Clea. Materijal je za žanr i stil visoke kakvoće, čiste, čak i previše umivene produkcije bez ikakve prljavosti, ono, taman odmjereno i napucano na komercijalnu potrošnju sa svim potrebnim akreditivima počevši od uvodnog singla "Just a lie" što se valja od sentimentalnog sweet 'guitar hero' uvodnika prešavši u moćan riff poboldan masnim basovima i umjerenim tempom, uostalom, svi su u standardnim 4/4 referencama. Pjesma pokazuje sklonosti i ka progressive minijaturama s blagim psihodeličnim vibracijama, a slatko-drski vokal mami na daljnju uporabu. Može se desiti da netko neupućen zgasi preslušavanje nakon treće-četvrte minute u iščekivanju nekog brutalnijeg i osornijeg stila kojeg se niti ne isporučuje, ali zato odmah na početku valja znati da tako nešto i ne treba očekivati. Možda je ovo i preslatka stvar za uvod jer je naredna "Night of the unholy" prava škola klasičnog heavyja u melodičnoj motorici s iskrzanim riffovima, šaputavim pratećim hukovima 'noć', odnosno 'night' i nezaobilaznim vrtirep 'cheesy' solažama. Ma štima. A tko ne voli, šta bi mu bend onda, nek' ide ća slušat Machine Head, Slayer i Megadeth… Ovdje vokal pokazuje i visoke sopran frekvencije u rangu Tarje, pa pristiže hard-rock "Sweet terror", dakako, umjerenog tempa s početka, a onda blago odlazi u galop s blastbeatovima i tamnije vokalizacije ponovno se vrativši na hard-rock sa zavidnim gitarskim melodijama, bome i virtuoznom jazzy spregom, te završnim šusevima što malčice odu i u NWOTBHM, ništa ne smeta. Ali onog starog thrasha nigdje…



"Sailing on" je prava mediteranska balada elegičnog sadržaja u akustičnim staccatima prožetim sitnim ambijentalnim dekorom i melankoličnom melodijom obogaćenom klavirom, ma hit kakvog bi i Gunsi poželjeli imati na koncertima kada je vrijeme za upaljače, stiskavac, ovacije i skandiranje. A komotno prolazi na svakoj radio stanici, pa čak i na festivalima zabavne glazbe, ne bi ste vjerovali dok ne čujete. Pa ponovno jedna jaka "Betrayal is a sin" gdje Bexie pjeva resko i režavo poput Halforda, samo, hm, vidiš, meni ovdje manjka izraženi bas. Možda je to i namjerno šuplje urađeno da bi se istaknula završna gitarska intervencija podignuvši dramatiku, ali tek u samo jednom intervalu… Još jedan sloj balade "Losing you" pokazuje da Flegma ima velike sklonosti ka nezaboravnim laganicama jer smo pomalo i zaboravili da metalci (i hard-rockeri) u principu rade najljepše kreacije u tom pogledu, osobito kada su akustična staccata u igri. Zanimljivo, ne preferiraju se izraženija legata, međutim, ako pjesma dosegne značajniji status, klinci će je rado skidati i svirati u parkovima uz bocun vinčeka i pjevušiti poput "Krivo je more", "Jedina moja", "Knockin' on a heaven's door" i "Don't cry", samo će ih završni dio sjebati jer ga neće moći tako upečatljivo interpretirati, a on je baš i vitalan. Kad započne pretposljednja "Viper's nest" u prvi tren pomislite da je odjednom na mikrofonu Gwen Stefani, te da će zarolati, ma što drugo nego "Don't speak" jer je glasić presladak, nježan i romantičan, ali nastavak je heavy/ hard-rock s gitarskim zavijucima i kompresiranim progressive sadržajem u svega nepune 4 minute gdje ne manjka niti tih akustičnih pasaža što pokazuje visoku kompozitorsku obrazovanost, a finiš je, da ne povjeruješ u urnebesnom black/death/thrash galopu koji traje svega 20 sekundi. Jebemti, da je ovakav album, uf, odmah bi osedlao konjče i zaputio se na prvi njihov popodnevno-večernji končertino tražeći krv, znoj i suze uz obavezan headbanging i sve što uz njega ide. Završna "Shout it out" (objavljena kao drugi singl) izranja iz blage kakofonije nastavljajući relativno moćan tempo pojačan i muškim glasovima napenalenim za himnično skandiranje. Uz to, ovo je i najjača stvar koja bi, po mome, trebala biti na samom početku albuma da odmah zdrma drito u tikvu jer govori o teškim trenucima u životu, ali, eto, nije jer je koncept očito sasvim drugačiji s naglašenim baladičnijim ubodima.

U svemu ovome imam jednu zamjerku - omot ne govori o kvaliteti, neinventivan je i mračan kao da će vas dočekati oneman-show Gary Moore ili Sead Lipovača s instrumentalnim drobljenjem za 'svoju dušu' u potrazi za bluesom, a možda i Satriani otprije milion godina kada je imao kosu. Fali na njemu barem ta upečatljiva Bexie. Kad sam znao ugledati takve, vrlo slične omote LP ploča, pogotovo lika gitariste ili samo nečiju facu, a da nisam znao sadržaj ili barem jednu pjesmu s nje, ne sjećam se da sam ikad, ono na prepad kupio ploču, ha, da čujem šta tu ima. Ovdje omot ne govori ama baš ništa osim činjenice da je sasvim sigurno riječ o rockeru koji čak možda nije niti heavy, al' sad, kako je - tako je. Dizajner je svoje učinio za neprolaznu ocjenu u prvom razredu osnovne škole hard i heavy metala koji se pohađa od 12-13 navršenih godina s partikularnim poznavanjem barem "Paranoida" i "Born to be wild". Stoga mi baš i nije najbistrije da ovako kvalitetno odrađen i snimljen album ima ovakav feler kao da je Flegmin solistički.

Dva priložena spota su im vrlo dobra, prvi je erotizirani i mačoidni, a drugi snimljen, da ne povjeruješ, u Japanu pred kratkokosom omladinom u nakrcanom klubu 2013. godine kada se počeo raditi album. Ti bokca! Druga stvar je da ovo nije stil i žanr za moderne 'growl' metalce, jest, ovo je debeli retro od prije najmanje 40 godina baš urađen u tom starinskom šlihu kojeg malo tko radi u 21. stoljeću, izuzev ako nisu tribute i cover izvođači.

Dobrodošli u 70-te s prijatnim revivalom.

Da je ova ploča izašla otprilike u vrijeme Judas Priest "British Steel" i prvih albuma Vatrenog Poljupca, zasigurno bih je kupio bez obzira na omot. Jasno, da su se barem "Shout it out" i "Sailing on" zavrtjele na radiju.

Naslovi: 1.Just a lie, 2.Night of the unholy, 3.Sweet terror, 4.Sailing on, 5.Betrayal is a sin, 6.Losing you, 7.Viper's nest, 8.Shout it out

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/08/2021

PS: skoro zaboravih da smo se krasno napili davnog proljeća 2012. u odavno zatvorenom zagrebačkom MMC Črnomercu kada su zaista bili thrash metal i svirali "Creeping death"... http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=13752