Drugi album. Nije greška. Nešto je izgubio od hitoidnosti prvijenca, ali je zato daleko više dobio na ujednačenosti pjesama koje više ne svaštare od žešćeg post-grungea do zabavnjaka.

Mnogi na sam spomen Chad Kroegera i njegovih Nickelback ispuste dušu u klozet zajedno sa svime biološki razgradivim još od onog doručka prije 3-4 zadnja mamurluka. A općenito i od takvog sličnog mainstream rocka koji se sustavno gura u alternativni fah zahvaljujući drskim krađama (i zvučnim sličnostima) Nirvane, grungea, hard-rocka i još mnogo koječega iz epohe kada komercijala nije striktno označavala anemičnost, beskičmenjaštvo i oportunizam.

Jest, taj Chad je otkrio, isfurao i producirao ove mlađahne Kanađane iz Toronta (Norwood), istoimeni debi album im je doživio prijatnih 5 minuta slave (USA no.38), ali mnogi su bili spremni razapeti i Chada i bend koji je dozvolio da postane još jednim kloniranim izdankom Nickelbacka. Međutim, nedavni interview sa frontmenom i gitaristom Matt Walstom (brat mu je Brad Walst, basist Three Days Grace) pokazuje jedan zaneseni, gotovo nevini pristup benda zbog kojeg ih se još ne bi trebalo osuđivati i prerano otpisivati. Momci, naime, još uopće nemaju nikakve izgrađene stavove, nemaju nikakvih pretenzija na 'velike' poduhvate, ne razmišljaju o rocku s one nadobudne i artističke strane koja bi zagolicala kritiku, te ga doživljavaju kao idealan medij za odašiljanje pjesama svojoj post-adolescentnoj generaciji, kao i razdoblju tinejdžerstva kojeg su nedavno ostavili stupivši u rane 20-te godine života. Kazao je da ono što su ranije svirali kao demo bend, a bio je vrlo žestoko nabrušeni post-grunge, nije imalo konkretnosti, svirka im se raspadala na koncertima i oni sami nisu znali šta će s time. Svirali su iz čistog zadovoljstva za svoje frendove s kojima su otkrivali stare grunge i rock albume, trudili su se skinuti neke obrade i napisati tekstove o onome što su živjeli, a to su uglavnom bile emotivne teme o djevojkama jer droge nikada nisu koristili poput svojih idola, te prema tome ih nikada nije vozila ona pomaknuta 'vibra' alternativaca.

Na ovome drugome albumu (objavljen je 26.III 2012) vidljivo su napredovali spram debija, te su definitivno napustili ono žestoko demo ognjište. Također, ostavili su Chada (ili je on njih?), te su produkciju prepustili Joey Moi-ju, čovjeku iz 'sjene', zaslužnom za uspjehe Hinder, Daughtry, Southern Death Threat, a i Nickelback. Premda se po zvuku nisu bitnije udaljili od debija ponešto izgubivši na primamljivim produkcijskim štosevima, pjesme im više nisu onako razbrćkane s idejama 'onog tipa na mikseti'. Ujednačene su, sve u mid-tempovima sa relativno jednostavnim obrascima distorziranih riffova uz nekoliko balada popraćenih klavirom Reid Henryija. Rad gitara sada je znatno fragmentiraniji i kompaktniji; Walst fino balansira sa osnovnim riffovima, a Sal Costa mu pruža veoma dobar ambijentalno-melodični background kakav nisu imali na debiju. Uz vodeći Walstov vokal, tu su još dva prateća (Henry i Costa koji je jedno kratko vrijeme bio frontmen), tako da su harmonije potpuno pospiješili sa elegantnim komercijalnim šlihom koji umalo da ne zađe u onu ljigavost vokoderske tehnike. Na svu sreću, u to se nisu upustili. Još su dotjerali neke sampling upadice i sitne produkcijske zahvate, klavijature i elektronika su dobili više prostora, te sve skupa ima mnogo pop atributa unatoč one osnovne post-grunge potke.

Singlovi "Casual sex" i naslovna tema "Sick and twisted affair" nemaju onaj potencijal hitova "Porn star dancing" i "Move your body" s debija; u tom pogledu ne obaraju na prvo slušanje. Čak niti tekstualno mada je naslovna pjesma prilično nestašna i pokušava ponovno skrenuti u neke 'prljavije' teme o drogi (na debiju je bila "Goodbye"), no u principu, ovdje je riječ o metafori seksa: 'volim tvoju prljavu drogu/ nikad ti nije dosta loše navike koju skrivaš od prijatelja/ ...rekla si da to više ne želiš, ali se upleteš u bolesne afere/ večeras nećeš biti sama (večeras nećete biti sami)'.

No, kompletan album daleko bolje 'sjeda' jer nema onakvih nebuloza od reaggea za festivale zabavne glazbe i plačljivih melodijica, a vrijedi izdvojiti solidne hard-rock komade "Nature of the beast" i "Again" u kojima Costa ima opičene solaže, zatim fine baladične žestice "Save yourself" i "Perfect", te vrlo nježnu "Gone" sa znatnim doprinosom popa i klavirskih/ synth intervencija. A tu je i obrada benda Joe - "Stutter". Izgleda da im to postaje obavezna praksa (na debiju su obradili Duran Duran "Come undone").

Debi, kakav god da je bio hitoidan, sada se može zaboraviti. Ostale su one dvije hit singlice i još poneka bolja skladba, no ovdje su momci nešto zreliji i od njih se na narednim radovima s pravom može očekivati znatno više. Razvijaju se u pravi mainstream bend koji podržava vlastiti stil, a s ovakvim albumom njihova publika ne može biti nezadovoljna.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/04/2012