Kada mladi underground demo band dospije u ruke mainstream producenta koji friško vino i žesticu pretvori u limunadicu nije dobro. Ovi mladi Kanađani su se poskliznuli na ispitu zrelosti, ali su već sa debi albumom ušetali u elitno društvo komercijalnih rock bandova.

Kanadski rock band My Darkest Days bio je malo znan i u lokalnim okvirima scene Toronta i Ontaria u vrijeme kada su još bili demo band sve dok ih sredinom 2009. nije sasvim slučajno otkrio Chad Kroeger iz Nickelback ponudivši im ugovor sa vlastitom etiketom 604 Records. Oni rijetki poznavatelji najranijeg perioda My Darkest Days od 2005. do potpisivanja tog ugovora tvrde da je band mnogo obećavao sa vrlo rastrganim i bijesnim kompozicijama koje su, premda zvučale sirovo, imale veoma visoki kreativni potencijal u kojem su isprepleli staru grunge školu, hard-rock i djelomično novije nu-metal i hardcore utjecaje. Međutim, čim je Kroeger uzeo band u svoje ruke, cijela priča se okrenula za 180 stupnjeva i on je sa svojom produkcijom, te novim aranžmanima starih pjesama bandu donio čisti mainstream zvuk u rangu Theory Of A Deadman, Thornley i Nickelback gdje se potpuno izgubio onaj njihov početni sirovi, prljavi i energični underground rock zvuk. K tome, na albumu se i sam ugostio u dvije različite verzije hit singla "Porn star dancing" gdje im je još doveo dvije zvijezde - rappera Ludacrisa i vođu supergrupe Black Label Society, Zakk Wyldea koji je daleko poznatiji kao dugogodišnji gitarist Ozzy Osbourneovog pratećeg sastava.

U nekakvim širim relacijama, ovaj album ovako kako jeste realiziran, nastavlja onu priču cijele serije vrlo sličnih bandova koji su nakon svjetskog procvata grungea na početku 90-ih godina pokušavali pošto-poto da uskoče u nekakav alternativni rock poput primjerice Stilskin, Soul Asylum, 4 Non Blondes, Spin Doctors, The Cranberries ili Filter koji je bio jedan od rijetkih bisera tog vremena i jedini je uspio opstati na sceni kao vječiti drugoligaš američkog rocka. Spomenimo da je band osnovao frontmen i gitarist Matt Walst, brat daleko poznatijeg Brad Walsta, basiste Three Days Grace, te da su u postavi još Sal Costa (gitara), Brendan McMillan (bas) i Doug Oliver (bubnjevi), te Reid Henry koji im na koncertima priskače kao klavijaturist. Otvaranje albuma sa pjesmom "Move your body" je više nego sjajno; mainstream produkcija čvrstih gitarskih riffova koji prizivaju elemente hard/heavy-rocka, odlično smišljen aranžman s pratećim vokalima, zanosna melodija i poletan mid-tempo ritam prošaran industrial bas gitarom i nekolicinom gitarskih efekata nameće se samo po sebi kao jedan od primamljivijih hitova post-grungea 2010. godine. Spomenuti hit singl "Porn star dancing" (USA no.90) sa gostovanjem Kroegera na vokalu i Zakk Wyldea na gitari je smišljeni tromiji hard-rock sa stanovitim elementima hip-hopa, stonera i grungea, te kao takav je sasvim opravdan izbor za prvi singl. Međutim, kako dalje odmiču pjesme, album pada sve niže i niže u koegzistenciji čvrstog hard-rock/ grunge zvuka. "Every lie" još djelomično sadrži pojedine žešće riffove, "Like nobody else" i "Can't forget you" su plačljive emotivne balade nalik na razmekšane Linkin Park, a u "The world belongs to me" čak se hvataju i akustičnih gitara u kolopletu sa razlivenim distorzijama što produkcijski zvuči vrlo dobro, međutim posve ispada iz dometa onog početnog nabrijanog hard-rock/metal/ post-grunge zvuka. I onda kada se možda očekuje nakon baladičnijeg i pekmezavijeg dijela albuma neka dobra rokačina, dolazi "Save me", polovičan miš-maš tromog hard-rocka i nekakvih aludiranja na post-grunge, ali u prokleto beskrvnom, plitkom i prozirnom mainstream izdanju. No, kada uslijedi "Set it on fire feat. Orianthi", momčići iz My Darkest Days potpuno padaju na ispitu zrelosti. Pjesma je u reggae ritmu sa melodijicom koja bi se taman mogla proturiti našim lakoglazbenim imenima za neki festival zabavne glazbe, te je očito Kroegerova nakana za jedan od budućih singlova, a Matt pjeva slatko i gugutavo kao da je netom izašao iz Take That pokušavajući poput Robbie Williamsa napraviti nekakvu 'rock' pjesmicu. Ali ako ništa drugo, ovu zaista neočekivanu pop ljigu podiže jedan od sjajnih bisera cijelog albuma, obrada jednog od posljednjih velikih hitova Duran Duran - "Come undone" iz 1993. koja je veoma fino adaptirana kroz raskošan aranžman gdje je Kroeger pjesmi uistinu udahnuo punoću rockerskog šliha sa distorziranim gitarama, ambijentima i pratećim ženskim vokalima kao da ih je oteo od Bryan Ferrya, a sam Matt se odlično snašao sa imitiranjem hrapavog romantičnog falseta Simon Le Bona. Na samom kraju albuma smještena je solidna "Goodbye" koja svojom atmosferom donosi upravo prosječni zvuk cijelog albuma gdje ima mekših i ljutitijih gitarskih dionica, a sam tekst je baš kao finiširanje kompletne slike sa protežiranjem ovisničke melankolije i optimizma - 'šta ona radi u kadi?/ ponovno je junkie/ sva voda u sudoperu ne može je oprati u mojoj glavi i ja odlazim'. Zvanično posljednja pjesma albuma je electro-rock varijanta singla "Porn star dancing" gdje se osim Kroegera na vokalu pojavljuje i rapper Ludacris, te ova kombinacija pokazuje visoke performanse, ali samo s one strane kada je hip-hop križan sa rockom. Kao bonusi, na nekim izdanjima se mogu pronaći još neke 2-3 pjesme (žestica "Still worth fighting for" ili balada "Without you"), ali one ništa bitno ne mogu uveličati Kroegerovu čistu mainstream produkciju.

Frustrirajuće je to da su ovi mladi Kanađani punih pet godina peglali prljavi i nabrušeni alternativni rock kada su bili demo band (gotovo svi snimci su dostupni kao free download), no kada ih je Kroeger uhvatio, pretvorili su se u isuviše prosječan, pa i gotovo bezazlen mainstream rock band. Pjesme su im sasvim solidne i u tekstualnom i u glazbenom pogledu, ali produkcija ih je oprala gotovo u sterilnom maniru samo s namjerom da postanu zvijezde. To im se već gotovo i ostvarilo budući da je album dosegao USA no.38, a ja bih vam osobno savjetovao da potražite njihove demo materijale i usporedite ih s ovim istim pjesmama. Ono što su radili prije teško bi moglo proći na toj razini velikog američkog uspjeha. Zaključak je samo jedan - ovi mladi dečki su se prodali i potpuno izgubili kompas sa svojom stvarnom kreacijom.

Ja bih im dao još jednu priliku za iskupljenje u obliku drugog albuma. Mogu oni zvučati puno bolje kada odrastu i kada im se poslože kockice u glavi.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/12/2010