Fantastičan akustični album! Sjajno majstore!!! Ovo se dešava jednom u životu i teško će biti ponoviti ovaj osjećaj. Zato uživajmo u ovom prekrasnom albumu.

U glazbenom svijetu na svu sreću postoji još uvijek fah kome ne smeta lošija kućna lo-fi radinost (mono!), no i da je snimljena u profesionalnom studiju, te da je potkrijepljena odgovarajućom produkcijom, ništa bitno ne bi dobila ili izgubila.

Emanuel Kantautor pseudonim je Borka Ristovića iz Nove Varoši (Srbija, granično područje sa BiH i Crnom Gorom) koji je stvorio ovo izuzetno lijepo i ugodno slušljivo kantautorsko djelo služeći se samo akustičnom gitarom i vokalom. Gitare je nadosnimavao (ritam, solo i melodije), ponegdje ih je obogatio laganim amplificiranim sekvencama dobivši 'lebdeće' pasaže (u pjesmi "Introspektiva Š"), a najvažnije od svega jest da je fantastičan gitarist koji svojom glazbom uistinu zna izazvati trnce ljepote, a u spoju sa vrlo finim senzibilnim bariton vokalom (doduše prilično hladnim šmekerskim nalik na Phil Oakeya iz The Human League ili nekadašnjeg frontmena Jakrate, Igora Popovića) i emotivnim tekstovima na srpskom jeziku, umije natjerati slušatelja da spusti i poneku suzu, dvije, tri, pa i više. Ne zbog tuge, već radi istinske ljepote koja nema ništa zajedničko s onom patetikom Gibonnija ili Stinga koji uvijek 'pucaju' na ljudski karakter slamanja srca. On pjeva o svakodnevnim stvarima orijentiranim prvenstveno na ljubav i emocije, posve je iskren lukavo poetski izbjegavši tu gnjecavu patetiku (čak nema ništa niti od brit-pop etike), a kroz tekstove se jasno nazire i poneki sitni porok poput rakije, 2-3 litra piva i kafane ili čežnja zbog slomljenog romantičnog srca, (ne)uzvraćene ljubavi, maleckim hedonističkim užicima, impresijama prirodom, pa čak i flower-power/hippy i gothic štimunga. Tekstovi su na najvišljem nivou kome je osnovni prioritet ljubav i proživljene životne situacije, filozofija i metodologija u jednom smjeru kada morate svoju partnericu/ partnera uvjeravati da nema nekakvih strahova i loših vibracija u emocijama jer je ovaj autor izuzetno nadaren da sa malo riječi pogodi upravo tamo gdje mnogi ljudi ne žele niti nosom zaći. On ide ravno u srce, a to na prste možemo nabrojiti kome je to uspjelo s različitih aspekata na ovim područjima - Goriboru, recimo koji su sasvim drugačiji, tuzlanskom, nažalost neprimjećenom Dječaku iz vode ili Nikoli Neškoviću, alias (izmenavremena). I još nekima...

Njegov stil je veoma šarolik; svaka pjesma mu je drugačija, a album u trajanju od 64 minute rascjepkao je s nekoliko sjajnih instrumentala (uvodni "Uspavanka za Neželjka", "Blag izraz", fenomenalni "No wet, no dry", "Ljuljaška", "Vrpoljenje", "Tema hladnog"). Uglavnom, osnovni stil se svodi na klasičnu kantautorsku spregu sa pomno odabranim akordima koji služe kao ritam (od bluesa do humpa-cumpa taktova i ambijentalnosti) na koje fila uistinu, vjerute mi, prekrasne melodične pasaže, a ponekad zna i neočekivano ući u eksperimente i čarobnu 'space' psihodeliju (poput spomenutog instrumentala "No wet, no dry", sjajnog vox-extended sampliranog eksperimenta "Doctor" o lječničkom obzanjenju kancera/raka na plućima, jednjaku i grliću maternice ili završnog "Tema hladnog"). Nedavno sam od mojeg terapijskog suradnika pročitao kako su Rebel Star inačica americane koju je on nazvao srbicana, a to bi se otprilike moglo reći i za Emanuel Kantrautora. Samo s razlikom što je Emanuel daleko manje rock ili indie, veoma je lagan i atmosferičan, ali ima nekih zajedničkih poveznica. U principu, ovakav sjajan rad mi se uistinu ne da s ničime uspoređivati, netko će tu vjerojatno pronaći elemenata Fleet Foxes, Ryan Adamsa, balada Bob Dylana, Claptona, R.E.M., ponešto od onih sjajnih varaždinskih Duhova i nikad dovoljno eksponiranog Matije Habijanca - Marshmallows-a, pa i strip-junaka Corto Maltezea, no ovo je originalno i 'neopterećeno gradskom bukom, jedemo kvalitetan sendvič sa šunkom', kako kaže jedna od bezbrižnijih pjesama "Mali čamac na obali reke".

Čitav album polagano klizi bez ikakve dosade ili monotonije; autor je vješt u svemu čega se uhvati, bilo da je elegija, letargija ili namjerno opravdana flegmatičnost sasvim običnog kišnog dana poput primjerice kompozicije "Mokra" ('napolju je kiša, pesma je od pliša, lagano duva vetar, nosi mi svaku reč u etar/ ...i tako hodam mokrim ulicama grada...'), on iznenada pruži sjajnu jazzy instrumentalizaciju poigravši se, u ovakvom izrazu, inače vrlo rijetko korištenim bas žicama akustične gitare. Svakako najotkačenija i najveselija pjesma je "Fuzija najtajnijih ljudskih osećanja" čiji tekst ide ovako, a možda će postati i himna:

'Dobro jutro novi dane
I tražim opet grane da se objesim
Sa radija mračan ton, težak ton
Ain't no sunshine, when she's gone

Dobro veče nova noći, evo opet mene
Đe rakiju pijem radi jedne žene
Sam za stolom ko degenerik
Sa radija tuče Clapton Eric

Tako idem iz jedne kafane u drugu
Uzmem pivu i pelin i zapalim pljugu
Celu noć bez ikakvog smisla sam ulicama lunjo
Svirajte mi jesen stiže moja dunjo, joooj...'

Ima tu nešto sjanog u svemu ovome, a ja naprosto ne znam kako bih to opisao. Priznajem, opčinjen sam sa ovim albumom, njegovom jednostavnošću i velikim kantautorskim talentom koji izvire iz svake od ovih 19 pjesama. Čovjek je očito intelektualac visokih moralnih i etičkih načela miljama daleko od banalnosti, ima svoj stav i gard, apsolutno se ne hvališe s ničime, nikoga ne vrijeđa, nikoga ne napada, pjeva o sebi bez ikakvog egoizma, doima se kao idealno izgrađen karakter pun ljubavi i razumjevanja, te se čvrsto drži vlastitog principa 'budi najbolji u onome što radiš' i 'ne budi površan jer to nema smisla'. To se očituje ama baš iz svake pjesme, sve su maksimalno dorađene u ton, akord, u svaki stih, akcent s kojim su otpjevane (neki vokali su također poput gitara nadosnimljeni u 2-3 arije), ma ovo je milina za slušati. Repetiram ovaj album za narednih 10-20-30 godina, ma do kraja života, uz već spomenute, neke od pjesama će sasvim sigurno ući u anale akustičnog kantautorskog izraza na ovom našem području. Tu bi još trebalo dodati "Vrtim se u krug" ('tražim lek za besanu noć'), "Ona je" ('ona je otišla, otišla tačno pred sat vremena da radi nešto po kući, da piše nešto po papiru, pisaće nešto isto ko i ja/ upravo sedim tu, jedem pomaranđu/ ona je donela pomaranđe, uvek kad dođe, donese vino ili kekse, uvek nešto donese, zeza-jeza...), "Ko si ti" ('reci mi ko si, ja moram da znam')...

Biti ću poput autora maksimalno iskren kao recenzent (a uvijek sam takav). Ovakav sjajan akustičan album, bez obzira na kućnu lo-fi produkciju, koji ima srž i suštinu od početka do kraja (mada nema nikakav izrazit koncept), fantastične iskrene pjesme, fenomenalnu instrumentalizaciju (često s nekim tremolo 'bisernica' efektima), sasvim jednostavne i svima razumljive tekstove bez ikakvih metafora i sofistikacija, na ovom našem ex-Yu području nikad nisam čuo. I ima još jedna stvar: niti jedna kompozicija ne nalikuje na nešto što smo već čuli i koliko god puta da je repetirali i tražili da li je netko već nešto slično napravio, teško da će se pronaći. Ja sam evo, uspio kao veliki fan benda Boa pronaći neku sviračku latino crtu u posljednjem instrumentalu "Tema hladnog" koji zamiriše poput Remenarićevog akustičnog sola pjesme "Kao nekad" s Boinog albuma "Prvi val", 1990. godine. Ali samo zamiriše u jednoj sekvenci. Ovo je originalni, sjani i fenomenalni majstor akustične gitare, poeta, zanesenjak i nepopravljivi romantik kakvih na svijetu više nema.

Ovdje jednostavno ne znaš koju bi pjesmu izdvojio kao posebnu ili 'hit'. Ovo je kompletno zlato oivičeno sa dijamantima.

Čista desetka! Bravo majstoru!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/04/2012